Moj privatni svemir

Kao ozebli sunca dočekao sam stari godišnji odmor, što zbog činjenice da je tih posljednjih dana na poslu bilo puno toga za dovršiti ili barem pripremiti za kasnije, što zbog nekorištenja ijednog slobodnog dana od prošle godine otprilike u ovo vrijeme - sve je to pomalo dovelo do zasićenja i laganog umora od svega. Takav način korištenja godišnjeg odmora isključivo ljeti je samo moj izbor jer ljeto je moje omiljeno godišnje doba koje, nasuprot zimi ili jeseni, nudi pregršt zanimljivih mogućnosti.

Dakle, planirao sam ponovno izvesti neku biciklističku avanturu, s tim da ovaj put doslovce do posljednja 2 ili 3 dana nisam znao gdje ću na kraju završiti ni s kim. Zapravo me to nije previše pogađalo jer sam bio spreman, kao i dosad, ponovno ići solo u slučaju da se ni s kim ne bih mogao uskladiti tako na brzinu. Nakon silnih dogovora, pregovora, kompromisa, prilagodbi i mijenjanja planova ispalo je da se jedino Aron imao volje i vremena upustiti u pustolovinu zajedno sa mnom. Aron je iz Siska i iza sebe je prije polaska imao nekoliko vožnji poprilične kilometraže, no bez iskustava u višednevnim biciklističkim putovanjima. To se ni u kom slučaju nije pokazalo kao nedostatak jer je izuzetno izdržljiv i snalažljiv. Nisam mu prije puta morao objašnjavati što sve treba ponijeti na višednevnu turu, nego se sam informirao na Internetu. Na putu smo također bili potpuno ravnopravni te nisam morao paziti na njega niti mu izigravati nekakvog mentora. Odavao je dojam nekoga tko već ima iskustva, nekoga tko je prilično samostalan i kome ne treba ništa objašnjavati niti mu tutorski ukazivati na bilo što. Aron je bio odlično društvo za pedaliranje, što za sebe ovaj put stvarno ne mogu reći zbog raznoraznih nepovoljnih okolnosti koje su me na ovom putovanju redom zadesile i uvelike utjecale na moje raspoloženje tijekom prvog i drugog dana (objasnit ću ovo tijekom priče).

Ovdje moram biti vrlo iskren pa reći da sam na ovom putovanju u jednom kritičnom trenutku prvi put pomislio ono što svaki biciklist u ovakvim pustolovinama prije ili kasnije pomisli, htio ili ne: "Joj, što je meni sve ovo trebalo?! Koji me vrag tjerao na ovo? Pa mogao sam lijepo ostati kod kuće, zabiti se u najdeblju hladovinu uz hladan sok i televizor i udoban krevet za poslijepodnevno lijeno drijemanje!". No ipak, da me se ovdje ne shvati krivo, ti kritični trenuci su bili vrlo rijetki te je ukupan dojam putovanja vrlo pozitivan. Drago mi je što smo se upustili u sve to. Vidjeli smo prekrasne krajolike, doslovce kandidate za razglednice iz lijepe naše Hrvatske, prošli planine, vidjeli more, osjetili morsku sol na usnicama, ljetne gušte i atmosferu, vozili se po otoku, istražili mjesta na kojima nismo bili, stekli nešto dodatne kondicije... Da ne nabrajam dalje, u globalu gledano, bilo je odlično!


20.06.2011

Velika Gorica - Pisarovina - Donja Kupčina - Vojnić - Slunj - Plitvice

Prethodni dan sam pripremio i pričvrstio na bicikl sve što smatram da će mi trebati u sljedećih nekoliko dana. Pripremanje svih potrebnih stvari te pakiranje na bicikl sam zbog prethodnih iskustava odradio prilično rutinski i brzo. Budući da je prethodna noć bila izuzetno vedra, zbog astrofotografije - mog starog/novog hobija - spavao svega nekih 2 ili 3 sata, ali ujutro nije bilo nekih tragova pretjeranog umora zbog nedostatka sna.

Dogovor je da se s Aronom nađem oko 10:00 u Vojniću. On kreće iz Siska, a ja iz Velike Gorice pa nam Vojnić obojici nekako odgovara kao točka sastajanja i kretanja dalje prema Slunju i Plitvicama. Krećem oko 05:20 kako bih imao dovoljno vremena za mirnu i laganu vožnju prema Vojniću. Sunce je tek izašlo, ceste su puste i mirne. Pravi užitak za jutarnju vožnju biciklom!

Još uvijek je rano jutro pa je ipak prohladno za kratke rukave u kojima sam krenuo. Ne želim sada iz bisaga vaditi majicu dugih rukava jer znam da me uskoro čekaju prvi usponi u Vukomeričkim goricama koji će me ionako vrlo brzo ugrijati, htio ja to ili ne. A i sunce će se brzo uzdići i početi pržiti. Nižu se poznata mjesta oko Velike Gorice: Gradići, Lukavec, Dubranec, Lučelnica... Ne stajem često jer je maglovito pa ni slike ni snimke ne bi ispale baš najbolje. Ipak u Lučelnici odlučujem stati kod drvene kapelice i snimiti je unatoč magli. Ovdje pripremim ljetne biciklističke rukavice da ih stavim prije daljnjeg kretanja. Snimim kapelicu i malo pogledam oko sebe. Nisam zadovoljan prizorom jer je sve još uvijek u magli.





Krenem dalje potpuno zaboravivši staviti rukavice koje sam pripremio koju minutu prije. Sjetim ih se tek desetak kilometara dalje, ali mi više ne pada napamet vraćati se po njih. Žao mi ih je, ali 20-ak kuna ipak nije toliko vrijedno da bih se zbog njih vraćao toliko natrag. A i čekat će me tamo gdje sam ih ostavio...

Točno osam dana od tog trenutka, nakon povratka s ovog putovanja, rukavice su me zaista čekale na točno tom mjestu na kojem sam ih i ostavio. Namjerno sam se opet vozikao tim putem da ih nađem i uzmem (op. a.).

Mjesta su se brzo nizala: Jamnica Pisarovinska, Pisarovina, Donja Kupčina, Šišljavić, Koritinja. Sad sam već na karlovačkom području i dolazim do novog mosta preko Kupe u Blatnici Pokupskoj. Tu stajem. Moram se namazati kremom za sunčanje jer je sunce već dosta visoko i počinje lagano grijati. Sviđa mi se Kupa te odlučujem ostati ovdje još koju minutu...





Ostavljene rukavice sam već zaboravio, no ovdje počinju prave nevolje... Znam da me sljedećih 25 km do Vojnića čeka nepoznat teren na kojem još nisam bio. Od Blatnice Pokupske preko Udbinje i Utinje zapravo uvelike kratim put do Vojnića, barem mi je takva namjera. No, koliko sam se informirao prije puta, to je izuzetno rijetko ili nikako naseljeno područje prije kojeg se, ne bez razloga, preporuča opskrbiti vodom u slučaju lutanja. Stoga se potpuno oslanjam na GPS jer ove ceste zaista ne poznajem. Imam još nešto više od sat vremena do dogovorenog vremena sastanka s Aronom u Vojniću. Prema gruboj računici, stižem bez problema. Eh, da bar! Brzinskom provjerom je li sve u redu s mobitelom i GPS-om imam što vidjeti... Baterija mobitela je već pri kraju, a ujutro je bila puna! Ne znam što ju je moglo tako brzo isprazniti... Nema veze, mislim u sebi, zato i nosim vanjski mobilni punjač - i to ne jedan, nego dva. Stavit ću mobitel na punjenje kao tisuću puta dotad i GPS će me na vrijeme odvesti do Vojnića. I opet se umiješala neka viša sila koja je poremetila moj plan. Mobilni punjač je upravo u tom trenutku jednostavno prestao raditi što mi se dosad nije dogodilo doslovce nikada!! Stavljam mobitel na drugi mobilni punjač - ni on ne radi jer se, kako sam kasnije vidio, upravo u tom trenutku slomio konektor za mobitel. Nešto nevjerojatno... Još uvijek se nisam maknuo s mosta i ne mogu vjerovati kakve su se stvari dogodile u svega nekoliko minuta. 25 kilometara pustoši me i dalje čeka, a vrijeme leti. Mobitel će se uskoro ugasiti, nijedan mobilni punjač mi ne radi - dakle, neću se moći osloniti na GPS signal, a puteve ne poznajem... Idem krenuti pa ćemo vidjeti kamo će me put odvesti...

Banska Selnica, Ribari, Lipje, Brežani... Iako sve rjeđa, još uvijek ima naselja, ali zasad ni nemam problema sa snalaženjem po pamćenju od prethodnog dana kad sam samo letimično pogledom prelazio preko tih cestica misleći kako uz GPS neće biti nikakvih problema na putu kroz kasnija bespuća, iako nenaseljena. Još uvijek se vozim po dosta dobroj asfaltiranoj cesti, a znam da me čeka i dio makadama tamo negdje prije Vojnića. Skrećem s "glavne" ceste prema Udbinji. To je put kojim želim ići jer je najkraći do Vojnića. Ovdje već primjećujem sve rjeđe naseljene krajeve. No, to mi ne smeta sve dok pred sobom vidim cestu kojom znam da treba ići jer ionako nema druge alternative pa se ne može ni pogriješiti.

Negdje oko Udbinje shvatim da već kilometrima nisam vidio nijednog čovjeka. Kuće su nekako... drugačije... Obratim pažnju i vidim da, ako i ima kakvih kuća, napuštene su s razbijenim prozorima - tu očito nitko ne prebiva. Sjetim se onog savjeta s obnovom zaliha vode prije ovog područja. Sad mi je iz prve ruke jasno zašto je to tako. Pomislim kako zaista ne bi bilo uputno ovdje ostati bez vode ako se, ne daj Bože, nešto dogodi s biciklom. Ne znam što bi u tom slučaju bilo gore - vraćati se desetak kilometara otkud si došao ili ići naprijed još desetak ili petnaestak da se stigne do prvih naselja. Pješice, naravno. Bez vode, gurajući bicikl sa svom prtljagom na njemu... I ne znajući zapravo kamo ideš u tom malom-velikom labirintu. Uh, to bi stvarno bio jako loš scenarij!

Nakon Udbinje imam jedan problem: putokaz za Manjeroviće pokazuje da treba skrenuti s glavne ceste lijevo. To je uzbrdo po vrlo lošoj kaldrmi. Ovaj dio mi uopće nije jasan jer, koliko se sjećam od jučer, Manjerovići su između Udbinje i Utinje po "glavnoj" cesti bez ikakvih skretanja... No, putokaz valjda ne laže... Počnem se penjati po toj oštroj uzbrdici i brzo shvatim da je to krivi put. Ili putokaz krivo pokazuje ili je naselje Manjerovići na karti krivo ucrtano... Vraćam se na "glavnu" cestu i krećem dalje prema Utinji. Nemam koga pitati jesam li na pravom putu pa mogu samo pretpostavljati i nadati se. Nisam očekivao ovakve probleme... Sad više nema ni teoretske šanse da stignem na vrijeme u Vojnić gdje god on bio. Znam da sam svega nekih 5-6 kilometara od Vojnića, ali ne znam doći do njega. Cesta prestaje i počinje makadam. Na nekoliko mjesta ti loši makadamski putevi se račvaju pa više ni u što nisam siguran. Putokaza nema. Makadami su, prema mojoj procjeni, jednake "vrijednosti". Bilo bi lakše da je jedan put očigledno "glavni", a drugi sporedni. Ali ne! Nigdje nikoga, vjerojatno kilometrima uokolo. Ovdje nitko niti živi niti ovuda prolazi... Baš nezgodna situacija. Bez GPS-a pojma nemam kojim putem treba ići dalje pa se ravnam prema nekom instinktu. Ponio sam, doduše, i dobru staru papirnatu kartu Hrvatske, ali ona - naravno - nema ucrtana ova bespuća pa mi nimalo ne pomaže. Blagi makadam se pretvara u kamenje, počinju i nekakve uzbrdice istovremeno. Već je prilično vruće, sve sam nervozniji. Kud god krenem, moram tegliti bicikl s kompletnom prtljagom na njemu - jer po tim kamenjima i istovremenim uzbrdicama ni moj trekking ne može proći. Možda jedino neki bolji mountain bike... :). Rječju, katastrofa!





Već dugo lutam ovim krajem i ne mogu se izvući iz toga što mi se čini kao začarani krug bez kraja i konca. Pitanje je hoće li me Aron uopće čekati u Vojniću kad vidi da me toliko dugo nema, doslovce satima nakon dogovorenog termina. Sada se više ne možemo ni čuti jer mi je mobitel mrtav. Nakon još malo lutanja "po šumama i gorama", vraćanja, guranja bicikla po čudnim šumskim putevima i psovanja naglas napokon začujem prvi znak civilizacije nakon dugo vremena: neki automobil se spušta s brda i tim kamenjarom se - sudeći prema zvuku - kreće upravo prema meni. Odlično, sad ću pitati ljude gdje je više taj famozni Vojnić! Čim se auto približio, gestom sam vozaču pokušao dati do znanja da malo stane da ga pitam za smjer. On je to protumačio kao pozdrav te mi odzdravio i krenuo dalje svojim putem!!! Sva sreća, prozor mu je bio otvoren pa je čuo kad sam ga zamolio da malo stane. Čovjek mi je objasnio da prema Vojniću mogu nastaviti putem na kojem sam se našao, ali će taj put biti sve samo ne dobar: uzbrdica s kamenjem cijelim putem... Ili se mogu malo vratiti natrag, voziti dalje pješčanim puteljkom pa ću izići na asfaltiranu cestu koja također vodi prema Vojniću, ali nešto duljim putem. Zahvaljujem čovjeku na informacijama i odlučujem se za dulju, ali asfaltiranu varijantu. Još uvijek mi nije jasno zašto nigdje nema nikakvih putokaza. Ali baš nigdje! Da, valjda zato što ti putokazi nemaju kome pokazivati put... Osim rijetkim putnicima namjernicima poput mene koji bi si nadobudno htjeli malo skratiti put pa onda zakasne 2 i pol sata... :).





Konačno izlazim iz labirinta na cestu Glina - Vojnić kod Vojišnice. Još koji kilometar i u Vojniću sam. Aron je, srećom, imao dovoljno strpljenja i živaca da me pričeka i ne odustane od svega... :). Možemo odmah dalje!

Koji kilometar nakon Vojnića počinjem osjećati glad i žeđ. Nije ni čudo, ovo višesatno lutanje me izmorilo fizički i psihički, a još ništa nisam pojeo. Stajemo u debeloj hladovini i malo pojedemo, ja svoje banane i energetske čokoladice, a Aron grožđice. Sad se već lakše diše.

Nastavljamo dalje i nakon kraće vožnje stižemo na cestu D1. Bože, valjda 20 godina nisam bio na ovom poznatom raskrižju - desno za Zagreb, a lijevo prema Plitvicama i moru. Ipak mi je upravo to raskrižje nekako ostalo urezano u pamćenje. Ipak je nekad davno ovo bila jedina cesta prema moru... Planirajući put na more uvijek sam se nekako libio ceste D1. Biciklisti je baš i ne vole, ali nema puno alternative. Autocestom ne smijemo, a Jadranska magistrala je još gora. Ipak promet nije baš toliko gust koliko sam mislio da će biti. Vjerojatno zato što još nije puna sezona, a i ponedjeljak je. Uz ove uspone još bi samo i gust promet nedostajao! Inače, ovaj put sam napravio veliku pogrešku pa sam u ruksak na leđima stavio dosta stvari iako je poznato da na duljim relacijama leđa trebaju biti što manje opterećena jer će se 5 kg u ruksaku nakon 100 km činiti kao da tegliš 105 kg. Pogotovo na usponima koji su me upravo zbog tog ruksaka doslovce ubijali. No, usprkos tome, nekako je išlo, ništa što se ne bi dalo savladati. Stižemo u Rastoke i na Korani napravimo dulju pauzu.







Koliko sam neispavan, najradije bih slatko zaspao ovdje uz rijeku, no pred nama je još dug put... Do Plitvica ima još 30-ak kilometara, ali su većinom usponi u pitanju. To je onaj famozni dio puta prema moru koji, prema legendama, nijedan biciklist ne voli. Prolazimo Rastoke, Slunj, Broćanac, Čuić brdo, Rakovicu. Putem nas prestižu dva starija biciklista na cestovnjacima. Nevjerojatno je koliko energije u tim godinama još uvijek imaju i s kakvom lakoćom svladavaju ove konstantne uspone. Doduše, ne voze niti na leđima nose ikakav teret pa im je ipak malo lakše, ali divim im se svejedno! Pozdravimo se "u letu", a jedan od njih, dok su nas pretjecali, potiče nas i motivira: "Ajmo, dečki, idemo!" Na putu do Korenice sreli smo se na cesti još nekoliko puta...







Teret na leđima me sve više "vuče prema dolje", pogotovo na tom stalnom usponu. Zbog tog tereta osjećam bol u vratnim žilama koje se stalno naprežu noseći ga. Sad je kasno, ali za sutra ću morati nešto učiniti u vezi toga! Ipak živi i zdravi stižemo u neko mjesto tik do Plitvica i tamo pronađemo jeftini smještaj. Iako obojica imamo vreće za spavanje, tuš i udoban krevet je nešto što se ne može uspoređivati sa spavanjem u vreći, pogotovo ako iza sebe imaš oko 150 km, a sutradan te također čeka otprilike još toliko. No, da budem vrlo iskren, ni spavanje u vreći mi sada ne bi predstavljalo nikakav problem jer zadnje noći su prekrasne, vedre i tople. Pridonijelo bi osjećaju pustolovine. Na Plitvicama su, doduše, ipak za nijansu manje tople pa mi je ujutro ipak drago što smo se odlučili za smještaj kad već nije skup.


Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:59
Udaljenost (km): 155,02
Prosječna brzina (km/h): 17,2
Maksimalna brzina (km/h): 52,6


21.06.2011

Plitvice - Korenica - Gospić - Karlobag - Prizna - Žigljen - Novalja

Originalni plan nam je bio do Zadra doći preko Udbine i Gračaca, no prethodnu večer iznenada mijenjamo plan i odlučujemo se za varijantu Gospić - Karlobag - Pag - Zadar. Razloga za to ima nekoliko: prema obavijestima HAK-a, cesta između Gračaca i Knina je zatvorena pa se preusmjerava preko Obrovca i Kistanja što je ogroman krug. S druge strane, moj otac je još samo iduću noć Novalji, u apartmanu svog susjeda pa računamo da ćemo se i nas dvojica moći "prikrpati" za prenoćiti prije nastavka putovanja. Dakle, tako bismo i za predstojeću noć imali riješeno pitanje smještaja... Lako je mijenjati planove ad-hoc kad te ništa ne ograničava i kad ništa nije programirano da bude "ovako ili nikako". Sjajan osjećaj slobode! A u tome i jest sva čar ovakvog načina putovanja - neopterećeno i slobodno...

Rano ujutro oko 05:10 krećemo dalje. Večer prije sam napravio totalnu reorganizaciju tereta u svom ruksaku da me teret na leđima ne bi opet ubijao po putu. Većinu tereta iz ruksaka preselio sam u bisage, a kabanicu zajedno s vrećom za spavanje privezao uz nosač tereta (paktreger). U ruksaku sam ostavio isključivo ono za što sam smatrao da će mi stalno trebati tijekom cijelog dana - fotoaparat i kameru. Možda i pokoju sitnicu poput rezervne zračnice i najosnovnijeg alata kojeg i inače nosim u ruksaku uvijek i svugdje. Nakon ove sitne promjene usponi su stvarno mačji kašalj, razlika koja se osjeti je više nego drastična u pozitivnom smislu!

Jutro je prekrasno. Cesta je mirna i bez prometa, prava uživancija za vožnju biciklom. Obojica smo sada opet puni energije i s lakoćom svladavamo onaj zloglasni uspon prije Plitvičkih jezera.











Upravo prolazimo kroz hrvatske prirodne ljepote koje je prava šteta proletjeti autom, vlakom ili autobusom. Na ovaj način svim čulima možemo doživjeti ovaj krajolik. Svaki centimetar. Često se zaustavljamo, razgledavamo, fotkamo i uživamo. Ima vremena za sve. To i jest poanta biciklističkih avantura - da smo htjeli što brže biti na moru, mogli smo otići vlakom ili čak avionom. Ovo je nešto sasvim drugo...

Na cesti srećemo istu onu dvojicu starijih biciklista koje smo jučer vidjeli prvi put. Ovaj put mi prolazimo pokraj njih, pozdravimo se kratko. Usponi mi, primjećujem, više nisu nikakav problem. Ubrzo smo u Korenici gdje stajemo i u trgovini se opskrbljujemo hranom i obnavljamo zalihe vode. Gladan sam kao vuk pa sendvič od pola kruha s tirolskom, sirom i majonezom pojedem u roku "keks". U "poslu" mi je malo pomogla i umiljata mačka koja me voljela sve dok sam imao hrane... :)







Nakon jela i kave (Aron je ne pije, ali ja se ne želim odreći tog rituala) u Korenici se odvajamo desno prema Gospiću. Odmah nakon skretanja počinje uspon koji nas prati idućih 15-ak ili 20-ak kilometara, sve do mjesta Ljubovo. Krajolik je prava bajka, vrlo pitom - prava idila. Uživamo voziti se ovim predjelima koji su za obojicu nešto novo i pravo otkriće.



















Analogno izreci koja kaže da poslije kiše dolazi sunce, jedno od osnovnih biciklističkih pravila glasi: "Nakon svakog uspona dolazi... još veći uspon!". No, u mjestu Ljubovo, nakon ovog dugačkog uspona još od Korenice, dočekali smo i nizbrdicu. Juhuuuuu!

Ovdje malo stajemo i popričamo s čovjekom koji je ispred kuće kosio travu. U kratkom razgovoru se ispostavilo da je čovjek iz moje Velike Gorice i da čak stanujemo u istoj ulici iako se ne poznajemo... :). Došao je malo k sinu i snahi. Svijet je zaista jedno maleno globalno selo...

Malo predaha nakon posljednjeg dugačkog uspona je godilo, no valja krenuti dalje. Kratki usponi, nizbrdice, opet malo uspona pa presijecanje autoceste A1 nakon Široke Kule i evo nas u Ličkom Osiku. Ovdje odlučimo napraviti dulju pauzu jer je počelo najjače sunce koje valja izbjegavati. U trgovini kupimo nešto voća, banane, obnovimo zalihe vode koja se na ovakvim putovanjima pije u nevjerojatnim količinama. Ja sjednem na kavu, a Aron odluči provozati se po mjestu i pronaći debelu hladovinu u kojoj bi se isplatilo malo pridrijemati dok ne prođe ova najgora vrućina. Nakon kave i ja polako krenem prema Aronu - pronašao je nekakav šumarak i zavalio se tamo. Pridružio sam mu se i čak uspio odspavati kratko vrijeme sve dok me nije probudio neki kamion koji je bučno prošao cestom nekoliko metara od našeg "odmarališta".







Sunce je malo popustilo. Odmor s kratkim spavanjem učinio je svoje. Puni smo energije i spremni za polazak dalje prema Gospiću koji nije daleko. Ubrzo stižemo u Gospić i stajemo na mostu preko rijeke Like.



















Prolazimo Gospić i nakon nekog vremena ispred sebe ugledamo "uspon nad usponima" - Velebit... :). Ovo još treba proći pa smo praktički na moru.





Budući da na biciklističkom putovanju nije uputno nigdje zaglaviti bez vode, a posebno ne na Velebitu, u obližnjem kafiću neposredno prije Velebita obnavljamo zalihe vode i krećemo. Uspon je konstantan i dug, ali ipak ne toliko naporan koliko sam mislio da će biti nakon što smo danas već odvalili stotinjak kilometara. Sada, nakon svega, mogu mirno reći da je uspon na Velebit tek za nijansu naporniji od uspona na Medvednicu kojeg sam odvozio nebrojeno puta. Dulji je, ali rekao bih da nije ništa strmiji.













Konačno stižemo u Baške Oštarije što znači da smo na kraju našeg posljednjeg velikog uspona. Počinje spust prema moru. Na nekom ugibalištu prvi put na ovom putovanju ugledamo i taj prizor - Jadransko more...









Slijedi spust do Karlobaga na kojem su naše brzine nerijetko dosezale oko 50 km/h. Neprocjenjivo. U Karlobagu ne stajemo, nego odmah krećemo dalje prema trajektnom pristaništu Prizna koje se nalazi 15 km dalje. Ono što nismo očekivali jest uspon do Prizne... E, taj nam je već pomalo bio previše. Kako zato što smo ih taj dan već prošli podosta, tako i zato što je došao kao grom iz vedra neba, potpuno neočekivano. Srećom, barem promet po Jadranskoj magistrali tih 15-ak kilometara nije previše gust. Stižemo do trajektnog pristaništa i vidimo trajekt kako se otiskuje od obale doslovce nama pred nosom. Zakasnili smo valjda jednu minutu! Nema veze, idući polazi za svega 15-ak minuta. Ugodno me iznenadila ta odlična povezanost, mislio sam da ćemo sada morati čekati sat vremena ili više.





Nakon vožnje od nekih pola sata ili nešto kraće stižemo u Žigljen na otoku Pagu. Počinje se spuštati mrak. Nema još puno do Novalje, našeg današnjeg odredišta, no usponi su cijelu stvar poprilično usporili. Ako nam je onaj uspon od Karlobaga do Prizne već bio previše za danas, ovi na Pagu su prevršili svaku mjeru, dosta nam ih je više za danas! Svejedno, tih posljednjih 5-6 kilometara ćemo još proći kako god.

Stižemo u Novalju i nakon malo lutanja po centru i oko njega konačno pronalazimo ulicu u kojoj se nalazi apartman kojeg tražimo. Moj tata je tamo još ovu noć. Iznenadio se kad nas je vidio, nismo se ništa dogovorili... :). Tuširanje, večera... Aron ubrzo odlazi na spavanje. Ja još ne želim, iako je već dosta kasno, jer vidim da je noć i više nego vedra. Budući da sam sa sobom u prtljazi ponio i Bresserov 10x50 dalekozor, odlazim u noć... U centru Novalje je još uvijek živo, puno je ljudi na ulicama, po kafićima i parkovima. Prošetam po obali i nastavim malo izvan grada gdje više nema ulične rasvjete. Ovakvo čisto i zvjezdano nebo prepuno zvijezda i zvjezdica nemam prilike često vidjeti. Dojam jedino kvari Mjesec u fazi od nekih 50% koji je već visoko na nebu i pomalo smeta. No, nema veze - ovo je i uz Mjesečevu svjetlost daleko bolje nego kod mene doma bez Mjeseca! Uživam nekih sat vremena ili nešto više te se vraćam na spavanje oko 2 ujutro... Sutra ću opet pedalirati neispavan do daske, ali nije mi žao!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 09:52
Udaljenost (km): 144,45
Prosječna brzina (km/h): 14,6
Maksimalna brzina (km/h): 50,1


22.06.2011

Novalja - Pag

Već oko 06:00 krećemo dalje prema Pagu. Dan prije već sam pomalo počeo osjećati nekakvu bol u zglobu desne noge pri jačim opterećenjima, tj. na usponima. Nisam na to obraćao neku posebnu pažnju, no primijetio sam da se bol pojačala, a upala počela crvenjeti. Sve mi je to bio alarm da se s tim ne treba šaliti i da na vrijeme trebam poduzeti sve da se upala ne proširi i potpuno me onesposobi. Još dan-danas se sjećam kako sam zbog upale tetiva na nozi prije dvije godine čitav godišnji odmor proveo kod kuće doslovce ne mogavši stati na nogu! Nisam htio da mi se išta slično sada ponovno dogodi zbog nemara, nebrige i odbijanja osluškivanja vlastitog tijela. Ako se tijelo buni, ima razloga za to - treba ga poslušati... Zato odlučujem odsad biti izuzetno oprezan s opterećenjem te noge i voziti ako treba i brzinom pješaka, pogotovo na usponima kojih duž otoka Paga ima, ali ne previše. Toga sam se stvarno i držao, ali sam zato počeo jako zaostajati za Aronom. Nije imalo smisla da me Aron stalno čeka pa je produžio dalje svojim normalnim tempom dok sam ja napredovao vrlo sporo, ali zato sigurno i bez jačih bolova. Upalu sam svejedno itekako osjećao i bio je svjestan.











Što zbog bolova, što zbog kronične neispavanosti nekoliko prethodnih noći zaredom - usponi postaju sve veći problem. Ipak stižem do grada Paga. Prije ulaska u grad se s određene visine fantastično vidi njegova panorama. Ne propuštam tu priliku te stanem na nekakvom improviziranom odmorištu s kojeg se ta panorama vidi najbolje.







Na ulazu u grad me čeka Aron koji je ovdje već tko zna koliko dugo. Zajedno pronađemo najbližu trgovinu jer smo već gladni iako je još prijepodne. Kupimo sve što je potrebno, pojedemo, odmorimo, sjednemo na kavu, prošetamo po gradu. Prvi put sam u gradu Pagu i baš mi se sviđa.









Sunce je poslijepodne već popustilo i treba donijeti odluku... Aron svakako planira krenuti dalje prema Ninu i Zadru, a ja još uvijek osjećam upalu. Što učiniti? Ne želim riskirati i poigravati se, zbog prijašnjih loših iskustava s upalama sada i na hladno pušem... Na kraju ipak odlučujem barem jedan dan ostati ovdje u Pagu, a dalje sve ovisi o razvoju ili povlačenju upale. Aron se složio s tim te krenuo dalje, a ja sam krenuo tražiti neki smještaj. Kao i uvijek, ako ga ne pronađem, spavat ću negdje u vreći. Ipak osjećam da mi je zbog već prije spomenute velike neispavanosti sada više nego ikada potreban krevet. Stoga brzo pronalazim smještaj i konačno se mogu naspavati kako treba. Nakon tuširanja, punjenja baterija i jela legnem na spavanje. Spavao sam 14 sati!!!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:24
Udaljenost (km): 27,11
Prosječna brzina (km/h): 11,3
Maksimalna brzina (km/h): 43,3


23.06.2011

Pag - Nin

Dovoljno spavanje i pauza učinili su svoje: budim se pun snage, energije i elana, a mojim dojučerašnjim tegobama sa zglobom više ni traga! Uzimajući u obzir sve mogućnosti, jučer sam se ipak raspitao o transportu bicikla (i mene) iz Paga u Zagreb. Može, nema problema, ali cijenu ne bih komentirao... Mogućnost je za svaki slučaj ostala otvorena ukoliko se upala pogorša i spriječi me u nastavku bilo kakvih vožnji. Srećom, ta kombinacija sada otpada i mogu početi razmišljati o nastavku vožnje prema Ninu gdje se Aron već smjestio kod svoje rodbine.

Ne moram nikamo žuriti pa današnji dan koristim za obilazak grada, kupanje i sunčanje. Vrijeme je, kao i prethodnih dana, toplo i vedro - gotovo bez oblačka. Pravi ljetni ugođaj!















Pojedem, popijem kavu, prošetam - sve polako. Čim sunce poslijepodne oko 16:00 malo popusti, bez žurbe mogu krenuti dalje prema Ninu... Nižu se mjesta i prizori: poznate paške vjetrenjače, paška solana, paški sir na prodaju u svakom mjestu...











Vrlo je ugodno voziti se danas uz more. Bolovima više ni traga ni glasa! Uskoro stižem na paški most...











Nema još puno do Nina i Zadra...





Posljednjih desetak kilometara mislim da imam vjetar u leđa u svom doslovnom značenju. Uz tu činjenicu nije teško cijelo vrijeme održavati brzinu od nešto preko 30 km/h. Ubrzo stižem u Nin gdje me dočekuje Aron i njegova rodbina koju tom prilikom upoznajem.

Današnja vožnja od pedesetak kilometara uz more je zaista bila pravi užitak! Konfiguracija terena je bila nešto mirnija nego prethodnih dana što se vidi i po podatku o današnjoj prosječnoj brzini.


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:34
Udaljenost (km): 48,61
Prosječna brzina (km/h): 18,9
Maksimalna brzina (km/h): 55,2


24.06.2011

Nin - Zadar

Već oko 05:00 krećemo put Zadra. Plan je polako obići usputna mjesta koja se isplati vidjeti. Naša prva "postaja" je centar Nina...



















Zatim stajemo u Zatonu gdje u trgovini odmah uzimamo nešto hrane. Odlazimo i do poznate omiljene zatonske plaže. Meni se plaža sviđa, a Aron kaže da mu i nije nešto posebno...





Vozimo se dalje. Promet je sada već poprilično gust. Radni je dan, blizu 08:00 i svi žele nekamo stići do 08:00. Ulazimo u Zadar...





U Zadru sam posljednji put bio prije više od 20 godina kad sam s razredom u osnovnoj školi tamo bio na izletu nekoliko dana - i moram priznati da me iznenadilo ono što sam tamo vidio. Grad izgleda potpuno drugačije nego što je meni ostao u sjećanju. Proširio se, izgradio, modernizirao. I tada mi je bio lijep, ali sada mi je baš poseban...











Naravno da se ne zaobilaze znamenitosti poput "Pozdrava Suncu", morskih orgulja i središnjeg gradskog trga (foruma) na kojem se nalazi Crkva svetog Donata...

















Danas se u Zadru organizira biciklijada. Aron će sudjelovati, a ja se prijavljujem samo zato da mi "Bistra", organizator biciklijade, kao sudioniku prilikom prijave dodijeli pola litre vode "Bistre" i lijepu majicu kratkih rukava s natpisom "Trošim 6 litara na 100 km"... :). Unaprijed znam da neću sudjelovati na biciklijadi jer su mi planovi potpuno drugačiji. Sumnjam da sam jedini koji se prijavio samo zato da dobije majicu... :)

Aron se priključuje velikoj ekipi i kreće na biciklijadu, a ja krećem dalje u laganu šetnju Zadrom... Jesam li već spomenuo da mi se sviđa ovaj grad? Puno fotkam i snimam. Polako ga istražujem jer imam vremena. Nakon nekoliko sati odlazim na autobusni kolodvor i kupujem kartu za autobus prema Zagrebu. Moram to učiniti danas jer je petak pa već od sutra počinju velike gužve prema unutrašnjosti te me nitko neće s biciklom primiti u autobus. A ne želim biciklom prema doma jer nema smisla gubiti vrijeme na već viđeno i doživljeno... Ovako nije bilo nikakvih problema: prije ukrcavanja bicikla u bunker morao sam skinuti svu svoju prtljagu te skinuti prednji kotač. Na taj način (i okretanjem naopako) bicikl bez problema stane u pregrađeni dio bunkera, a prtljaga se stavlja s prtljagom ostalih putnika. Sve pet!


Vrijeme vožnje (hh:mm): 02:03
Udaljenost (km): 26,90
Prosječna brzina (km/h): 13,0
Maksimalna brzina (km/h): 33,9


Eto, još jedno biciklističko putovanje je sada iza mene. Gledano u globalu, ova pustolovina od ukupno 402 km ostat će mi u lijepom sjećanju unatoč problemima koji su me na putu zadesili i na koje uvijek valja računati. Na kraju krajeva, ne leži li upravo u toj nepredvidivosti neka određena čar? Treba pamtiti samo lijepe trenutke i prizore, a pokušati zaboraviti one loše, kao i inače u životu... Oni loši su ionako u manjini i nebitni za ukupan dojam koji je u svakom slučaju vrlo pozitivan...

Još jedna nevjerojatno topla i sunčana subota, i to početkom studenog! Budući da je nekoliko dana unatrag s Kristinom već dogovorena današnja vožnjica, nema više odustajanja, to nije opcija. No, u sunčano subotnje jutro više nego drago mi je što je tako. Od ljeta ne pamtim kad je jutro bilo ovako optimistično i obećavajuće, moral je na pravom nivou. Naspavao se jesam, gume su tvrde kao kamen i može se krenuti. Put pod pedale! Izlazeći iz Velike Gorice gledam Medvednicu i ne mogu vjerovati kakav bistar i čist pogled pruža današnji dan. Padaju mi na pamet stihovi legendarnog Branimira Johnnyja Štulića:

Kada Zagreb izranja iz sna
Čekaju ga konduktera dva
Da ih poveze na Remizu
Da razbiju lozom krizu...


Da sve ipak ne bi bilo presavršeno, od ranog jutra se pobrinuo dosadni vjetar, opet! Kvari frizuru i užasno ide na živce. "Ne možeš imati sve", rekla bi Kristina. Pa dobro, ignorirat ćemo ga pa možda i prestane... S obzirom na to da je dogovor ponovno pao za isto vrijeme i isto mjesto kao i prošli put (da ne kompliciramo previše), od svoje zgrade ponovno krećem cca pola sata ranije iz čisto sebičnih razloga - u Novom Zagrebu tih pola sata "viška" iskoristiti za ispijanje kave uz uživanje u duhanskim proizvodima sve dok ne dođe dogovorenih 08:30. Kad su u pitanju stvari koje me vesele, poput biciklističkih avantura, nisam čovjek od rutine i ne volim ih - upravo suprotno. No, kad mi nešto jednom postane rutina, ne želim da mi je netko "uzme", skreće me s nje ili mi je narušava na bilo koji način. Pa se tako i kava ujutro pod svaku cijenu mora popiti jer inače nešto nedostaje čitav dan. Nije to puka potreba za kofeinom. To je moj mali ritual poput onoga u velikogoričkom "Memyju" svaki dan poslije posla. People are strange...


06.11.2010

Zagreb - Velika Gorica - Kravarsko - Pokupsko - Lasinja - Pisarovina - Velika Jamnička - Zagreb

Oko 08:00 sjedim na kavi u Novom Zagrebu i razmišljam o svemu samo ne o predstojećoj vožnji. Vrijeme brzo prolazi i začas je koja minuta prije 08:30. Izdaleka vidim Kristinu kako stiže i požurim izaći jer smo se zapravo dogovorili na drugoj strani ceste. No, vidim da Kristina krene upravo prema ovoj strani (na kojoj se nismo dogovorili)... Ili ima jako dobar vid ili ima jako izraženu žensku intuiciju... :). Nema trećega. Zapravo ima: možda cura samo razmišlja svojom glavom pa ako me nema na jednoj strani, očekuje me na drugoj... :)))). Ma nebitno... Glavno je da smo se našli. Na vrijeme i s voljom... :).

Sa sobom sam ponio dvije ceduljice koje sam večer prije pronašao u poštanskom sandučiću. Pretpostavljam o čemu se radi, ali sinoć sam se kasno vratio kući pa se pošta već bila zatvorila. Danas, u subotu, radi skraćeno. Dakle, moramo smisliti način kako ćemo kombinirati našu današnju turu s "posjetom" velikogoričkom poštanskom uredu kako ne bih morao čekati do ponedjeljka poslijepodne da podignem to što mi je stiglo. Odmah pada dogovor da ponovno idemo preko Velike Gorice (i usput u poštu) i Kravarskog polako prema Pokupskom i vratimo se nekim drugim putem.

Poznatim putem stižemo u Veliku Goricu. Budući da se prava zgrada poštanskog ureda (skoro pa točno preko puta moje zgrade) "obnavlja" već više od dvije i pol godine (arghhh), moramo do improviziranih prostora pošte na samom rubu Velike Gorice. To nije smetnja jer ionako nam je sve usput u našem željenom daljnjem smjeru. Jedino što je u pošti gužva pa me Kristina mora "malo" pričekati... :).

Konačno možemo krenuti bez obveza! U Maloj Buni počinju prvi usponi. Ni Kristina ni ja ih baš ne volimo, ali ponekad se pojave baš tamo gdje ih se najmanje treba... :). I nikako se ne žele maknuti... :))). Puf, pant, pant... Dahćemo... Glasno i ubrzano dišemo... Počinjemo se i znojiti... A ne, ne...! Ovo je sportsko-putopisni blog, a ne seks/ljubav... :)))). Ali stvarno dišemo glasno i ubrzano... :).

Kako god znamo i umijemo svladavamo uspone i s veseljem dočekujemo svaki malo ravniji dio ceste na kojem konačno možemo potegnuti malo brže. Stižemo u Kravarsko:

Malo odmora ovdje dobro dođe. Nakon svih tih zločestih uspona... Malo se odmara, malo se trkelja, malo se uživa u duhanu (ja, naravno). Kristina se pita kako da me odvikne od mog poroka. "Nikako", odgovaram lakonski. Nije da ne mogu prekinuti, ali zaista ne želim. Prisjećam se davnih dana kad sam zajedno s Dugim za okladu prekinuo s pušenjem. Gubi onaj koji prvi opet počne. Dugog sam uhvatio s cigaretom nakon nekih 4 ili 5 dana (najkritičnije razdoblje koje, ako se prebrodi, može se sve). Ja sam izdržao 8... hehe. Taj dan se cijela ekipa napila pa sam uz sav taj alkohol opet bezveze počeo s pušenjem. Pijan, glup... :)). A klinci k'o klinci, nije za zamjeriti... :). To je bilo negdje sredinom devedesetih, u mojim najluđim godinama... :). O Bože, kojih gluposti se sjećam!

Nakon našeg odmorišta slijedi sjajan spust. Ne traje predugo... Ništa što je lijepo ne traje predugo... Nakon spusta - opet usponi:







Unatoč usponima (jesam li već spomenuo da ih nijedno od nas ne voli baš previše) Kristina je dobre volje, čak me i nasmijava povremeno. Komentira uspone i pita se zašto se, kvragu, Cvetnić Brdo prije Pokupskog ne zove Cvetnić Dolina ili barem Cvetnić Ravnica... hahahahha. Prođemo i taj posljednji uspon prije Pokupskog gdje napravimo dulju pauzu. Ahhh, kava i pljuge, presavršeno!





Spuštamo se dalje prema mostu i Kupi. Na mostu se odlučimo opet zadržati jer prizor uopće nije loš:















Odmah nakon mosta prometni znak pokazuje uspon 11%. Znak zapravo pokazuje nizbrdicu, ali ispred sebe vidimo - gadan uspon!!! Netko je "pogriješio" s postavljanjem znaka da se malo našali s nadobudnim biciklistima... :)))). No, nema nesavladivih prepreka za superwoman i mene... :). Pojedemo i taj uspon i nakon njega se konačno može malo uživati u ravnijem dijelu ceste. Držimo priličan tempo i opet smo "u elementu".

Prolazimo Slatinu Pokupsku, Gornju Bučicu, Desni Degoj, Čremušnicu. Cesta je na ovom dijelu toliko oštećena da više i ne sliči cesti. Nakon svih tih patnji (i proklizavanja mog trekkinga na kombinaciji šljunka i uspona) slijedi zaslužena bogata nagrada: fantastičan spust neposredno prije Trepče. Iako sam Kristini već prije najavio oprezniju vožnju na nizbrdicama zbog ne tako dobrog stanja mojih kočnica, ovaj put stvarno nisam odolio: praktički bez kočenja sam se pustio nizbrdo pa neka me gravitacija nosi koliko god može. I kad sam pri brzini od preko 50 km/h već pomislio "joooj, koji sam frajer, sad ću je malo pričekati kad se zaustavim" - eto Kristine još većom brzinom, našla se pokraj mene brzinom munje... Prolazi mimo mene, pretječe me, gleda me i smije se... :). I ja se smijem, što zbog gušta i "vjetra u kosi", što zbog neočekivanog obrata situacije... :). Dakle, Kristina, iznenađuješ me svakim danom sve više... :))).

Već dugo nismo stali, a htjeli bismo. Kilometrima nema zgodnog mjesta uz put. Konačno u stanemo kod Doma zdravlja u Lasinji. Moja "presvijetla" (stražnjica) mi je zahvalna na toj lijepoj gesti... :).







Ovdje me počinje brinuti jedna stvar o kojoj dosad nisam ni razmišljao: hoćemo li stići do mraka barem u Novi Zagreb? Ne znam točno koliko smo daleko od doma pa želim provjeriti na navigaciji. Ajme, ne želim vjerovati u ono što mi govori IGO - da imamo još 39 km do Novog Zagreba (tj. naše polazišne točke, točnije)! Nekim brzim dodatnim izračunima ispada da je ipak u pravu. A mrak nam se spušta za manje od 2 sata! Iako ni meni nije ugodno voziti se po mraku (izbjegavam to kad god mogu), ne smeta mi toliko. Više me brine kako će reagirati Kristina kad joj prenesem "sretnu" vijest. Tu "sretnu" vijest Kristina je primila jako dobro. Ni njoj ne smeta previše ako baš bude potrebno jer i ona ovaj put ima prednju i stražnju bljeskalicu. Vozit ćemo se opreznije i sporije i neće biti problema čak i ako nas zaskoči mrak negdje prije Novog Zagreba... Odlično!

Krećemo dalje nadajući se što ravnijem terenu kako bismo što manje vozili u mraku. Oh, kako smo bili u zabludi... Nakon Lasinje ponovno stižemo na most preko Kupe. Kratko se zadržavamo.











Vozimo dalje od Kupe prema Pisarovini. Kristina se prisjeća da je ovim putem već prije vozila pa joj je put donekle poznat. Ja još nisam, ovo mi je novost. Slijedi posljednji današnji ozbiljniji uspon. Možda najgori dosad. Ili smo samo već malo umorni od njih pa nam se tako čini... Sumrak je i vrijeme je za uključiti bljeskalice. Moje obje (kako ih dugo nisam imao potrebu koristiti) svijetle preslabo da bih se tako mogao voziti po mraku koji će se uskoro nemilice spustiti nad nas. Na moje inzistiranje ponovno stajemo kod nekog restorana na vrhu tog posljednjeg uspona. Dva su razloga za to: moram promijeniti baterije na bljeskalicama i gladan sam kao dva vuka... Kristina misli da se prenemažem i da samo želim zapaliti cigaretu, ali nije tako... :). Umoran sam, pomalo i nervozan. Dosta mi je uspona za danas. Vid mi nije baš bistar od pentranja po ovom zadnjem brdu, ali odmah nepogrešivo snimim klupicu blizu tog restorana. Želim što prije malo sjesti dok mijenjam baterije na bljeskalicama. Kakva pogreška! Klupica je bila svježe obojena, a ja to niti sam primijetio niti osjetio na bilo koji način! Shvatio sam to tek kad me majstor upozorio da upravo sjedim na svježoj boji!!! Kaže da mu nije problem kistom prijeći dva-tri puta preko klupice i malo popraviti, nego da mu je više žao što sam uništio hlače. Da, i meni je... Hlače su stare, ofucane i izlizane, ali meni drage... I što sad? Ne vrijedi plakati. Ne želim se još više živcirati... Pokušat ću ih spasiti iako će me u kemijskoj čistionici (tamo nisam bio vjerojatno 20-ak godina, a nalazi se sasvim blizu moje zgrade - ako je još tamo) malo čudno gledati... Ah, ma barem bljeskalice sada bljeskaju kao velike... :))). A i pojeo sam Twix, svoju prvu hranu danas, pa se odmah bolje osjećam. Popušio sam i cigaretu odmah nakon "hrane" iako sam znao da je Kristina već na iglama da se krene dalje. Ne zato što me nije briga za nju, nego zato što sam svjestan toga da nam dvije minute više ili manje sada apsolutno ništa ne znače s obzirom na to da ni Lance Armstrong za tako kratko vrijeme do potpunog spuštanja mraka više ne bi stigao do Novog Zagreba (20-ak km). Možemo se postaviti naglavačke i tako voziti, ali jedan dio ćemo ipak morati odvoziti po mraku, kako god okrenemo.

Krećemo dalje prema doma. Mrak se brzo spušta potpuno. Ove ceste su mi potpuno nepoznate, ali ipak i po mraku nastojim održati neki tempo da se povratak kući ne bi nepotrebno još više razvlačio. Na taj način, čisto psihološki, i Kristinu "povlačim" za sobom brže. Nakon nekoliko kilometara u daljini su se već počela nazirati gradska svjetla. Stižemo u prigradska naselja. Kristina sada vozi ispred mene, ona se ovdje bolje snalazi. Nakon krajnje neugodne ceste (mislim da je to bilo negdje oko Botinca) konačno stižemo na biciklističku stazu. Pravo olakšanje! Osim što hrpetina pješaka hoda upravo po biciklističkoj stazi, kao i uvijek!!! Valjda ih privlači drugačija boja staze pa se osjećaju posebno kad hodaju po njoj, drugog objašnjenja nemam... Ili zaista nimalo ne razmišljaju svojim tikvama...! Budući da je Kristina još uvijek ispred mene, ona se mora stalno "boriti" s pješacima i upozoravati ih da izvole hodati po svojoj strani staze. To joj je išlo prilično uspješno, moram priznati. Kad su vidjeli da se ne šali i nema namjeru stati ili usporiti zbog njih, bogme su se itekako na brzinu micali s biciklističke staze. Jedan lik se, nakon što se trznuo i shvatio da će biti doslovce pregažen nastavi li hodati tamo gdje ne smije, počeo i ispričavati. Kristina to možda nije primijetila, ali ja jesam... :). Priznajem da sam ja već nekako odustao od takvih rasprava jer vidim da ne vode nikamo. Prije sam se i ja znao tako izderavati na pješake i doslovce svađati s vozačima automobila koji su samo pokušali zaustaviti se na biciklističkoj stazi. Nekoliko puta je sve to dovelo do ruba ne samo verbalnog, nego i fizičkog okršaja. Nije me bilo briga! Ali vidim da "preodgajanjem" jednog već za 5 minuta druga dvojica naprave istu glupost! Pa gdje je tome kraj? Ima li smisla uopće? Ipak sam baš uživao vozeći se u tom trenutku iza Kristine i gledajući kako "preodgaja" bezobzirne pješake... :). Pomislio sam: aha, ste vid'li, to je MOJA frendica... :)))).

Stižemo do Rotora. Tu se odvajamo svatko prema svojoj kući... Eto, nije bilo tako loše danas kad se sve uzme u obzir... :). Zapravo, bilo je prilično zanimljivo, barem meni.

Naša današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 07:40
Udaljenost (km): 141,29
Prosječna brzina (km/h): 18,4
Maksimalna brzina (km/h): 52,1

Posljednji je dan listopada, ali neuobičajeno toplo i lijepo vrijeme. Idealno za vožnjicu. Ovaj put sam imao i društvo i to čak izuzetno ugodno. Moje današnje društvo ima lik Kristine (vidjet će se na nekima od slika) koja je prilično dobro podnijela ne samo našu svekoliku pozamašnu kilometražu, nego i moje povremene ispade u vidu zahtjeva za čik-pauzama (Kristina je nepušač i ujedno pravi zmaj od žene - u smislu snage, kondicije, brzine i volje - ne u smislu aždaje, ni slučajno!). Iako sam noć prije legao vrlo kasno pa me još alarm ujutro probudio sat vremena ranije nego što je trebalo (tu noć se pomicao sat unatrag zbog zimskog računanja vremena, a ja nisam na vrijeme pomaknuo sat na mobitelu koji me nemilosrdno probudio iako je to bilo zadnje što sam htio sat vremena ranije), nisam bio preumoran i imao sam volje za vožnju. Istini za volju, bez Kristine ni ja vjerojatno ne bih išao nikamo, nego bih spavao kao klada još satima. Ipak mi je drago što smo ovaj dan iskoristili za odličnu turu do Siska i natrag uz Savu. Kristina je vedra osoba koja naprosto zrači nekom pozitivom pa se sve to vrlo brzo reflektiralo i na mene. Ni traga lošem raspoloženju zbog ovoga ili onoga. Naprotiv!


31.10.2010

Zagreb - Velika Gorica - Orle - Veleševec - Suša - Martinska Ves - Sisak - Hrastelnica - Mahovo - Lijevo Trebarjevo - Oborovo - (skela) - Vrbovo - Orle - Velika Gorica - Zagreb

Kao pravi kavalir (ajme!) krećem ujutro iz Velike Gorice da pričekam Kristinu na dogovorenom mjestu u Novom Zagrebu. Bez obzira što ćemo se istim putem ionako vraćati natrag na putu prema Sisku. Idem pola sata ranije nego što je potrebno zato da sigurno stignem na vrijeme i nikako ne kasnim... Ma zapravo zato da još stignem u miru popiti kavu uz pokoju cigaretu jer znam da je Kristina ne pije, ali ova sitna laž je dobro zvučala... :)))). Bliži se dogovorenih 08:30 i polako krećem. Na kiosku kupujem još neke sitnice i u tom trenutku stiže Kristina na svom Scottu. Savršeno točna. Dogovaramo neke sitne detalje i možemo krenuti.

Nenaviknut na vožnju u društvu, u prvih 5 minuta (doslovce!) sam uspio napraviti čak dva glupa gafa: na prvom semaforu sam Kristini zaboravio reći da treba skrenuti lijevo pa je produžila ravno bez mene... :)))). Zatim, praktički čim smo prešli prvi kilometar ili dva, ponovno sam je zaboravio upozoriti na jedno lijevo skretanje pa sam ja instinktivno skrenuo (a ona nije) i zakačio njezin stražnji kotač budući da mi je u tom trenutku bila s lijeve strane hahahhaha. Katastrofa! Ipak smo u svoj toj mojoj nespretnosti imali i malo sreće pa nismo završili na podu. Nakon toga je, što se toga tiče, sve bilo u redu, brzo sam stekao osjećaj za pažnju na nekoga tko mi je s lijeve ili desne strane ili iza mene.

Vozimo se preko Ranžirnog kolodvora do Velike Gorice mojom svakodnevnom rutom. Kristina je pričljiva djevojka pa mi nije dosadno na ovoj ruti kojom idem svaki dan već godinama... :). Inače, u zadnje vrijeme sam se nekoliko puta uhvatio kako pjevam ili pričam sam sa sobom na nekom dijelu te iste rute vraćajući se s posla - da malo razbijem monotoniju i već viđeno. Pred Velikom Goricom odlučimo zaobići je novoizgrađenom cestom, obilaznicom. Tako smo prošli odličnom novom biciklističkom stazom i ujedno izbjegli sve moguće semafore i gužvu kroz centar Velike Gorice. S glavne ceste silazimo na sporednu u Rakarju i počinju se nizati sela: Kobilić, Lazina Čička, Ribnica, Čička Poljana, Drnek, Orle. Već smo se dobro zagrijali pa vozimo dosta brzo iako ne na maksimumu snage. Nema potrebe za prevelikom žurbom. Po vrlo gruboj računici do mraka bismo trebali biti kod kuće (ili barem blizu) bez obzira na rutu koju odaberemo. Najljepši osjećaj je kad se na putu ad-hoc može odlučiti što i kamo dalje. Da ruta ne bude fiksna, programirana i predodređena. Tako je bilo i ovaj put. Više-manje smo se sve dogovarali "on the road". Prilikom jednog takvog usputnog dogovora u selu Orle Kristina je izrazila želju za najduljom mogućom varijantom što sam ja, naravno, objeručke prihvatio... :). Zaželio sam se duljih vožnji jer od Zagorja početkom listopada nigdje nisam bio, a ni Kristina se silom prilika također dugo nije vozila pa je bila puna elana i volje. U Veleševcu se sjetim da nijednu fotku još nisam okinuo. Pa bila bi šteta... Stanemo na trenutak kod crkve dok ja to riješim. Evo rezultata tog mog "rješavanja":

Možemo krenuti dalje. Do Suše je cesta na mjestima stvarno loša i oštećena, ali ne vozimo se zbog toga puno sporije unatoč konstantnom vjetru u prsa. U Suši opet stajemo: Kristina zato da konzumira svoju jabuku, a ja zato da konzumiram nešto nikotina... :). A šta'š!





Nakon Suše cesta ipak postaje nešto kvalitetnija i manje oštećena pa je odmah ljepše voziti se. Po izlasku iz Suše koji kilometar dalje, nakon Grada Zagreba i Zagrebačke, počinje i naša treća današnja županija: Sisačko-moslavačka. U selu Desno Trebarjevo navigacija nam pokazuje da imamo još 12 km do Siska. To je već blizu, svega još 4 ili 5 sela treba proći.











Brzo dolazimo u Martinsku Ves. Nisam ni znao da ovdje postoji most koji povezuje desnu i lijevu obalu Save pa to predstavlja još jednu mogućnost prelaska na drugu stranu. Most je lijep, čini se da je relativno novi (možda se i varam).











Stižemo u Sisak. Naravno da odmah stajemo kod table koja označava ulazak u grad kako bismo se mogli malo fotkati s novim "trofejem"... :). Ali tako da se vide i naši konji da ne bi ispalo da smo vlakom stigli... :))). "Konji" su, inače, Kristinin Scott i moja Merida, da ne bi bilo zabune... :).







Nakon kraćeg zadržavanja u Sisku krećemo polako prema natrag, ovaj put lijevom obalom Save. Ovo je i meni nešto novo. Na moje iznenađenje, cesta je na ovoj strani neusporedivo kvalitetnija i očuvanija nego ona kojom smo došli. Gotovo cijelim putem. Zahvaljujući tome možemo dugo držati prilično visoke brzine pa sela brzo prolaze pokraj nas: Hrastelnica, Mahovo, Martinska Ves, Lijeva Luka, Lijevi Dubrovčak. Ovdje stajemo i sjednemo na klupicu, što zbog malo odmora, što zbog daljnjeg planiranja rute. Imamo još oko tri sata do spuštanja mraka pa je dobro oprezno kalkulirati. Kad bismo se držali svog prvobitnog plana najdulje moguće rute (preko Rugvice i Sesveta u Zagreb), trebali bismo se voziti još 53 km. Ugrubo, ako se odlučimo prelazak Save skelom i natrag istim putem kojim smo i došli, imamo još oko 35 km. Kristina danas ima odvoženih već oko 100 km, ja oko 110. Budući da se ne želimo boriti s vremenom do mraka, odlučujemo se za varijantu prelaska Save skelom od Oborova do Vrbovog te dalje prema Velikoj Gorici. Ova odluka se pokazala odličnom jer se mrak spušta prebrzo u ovo doba godine. Prokleta zima! Ili jesen, kako god. Stižemo u Oborovo, a skela nas čeka kao da smo je upravo naručili... :).







Stižemo na drugu stranu Save. Tj. onu prvu. Čini se da nam sada vjetar puše u leđa, ma fenomenalno! Držimo visok tempo zahvaljujući istom tom vjetru koji nas je pomalo kočio na putu prema tamo. Opet Orle, Drnek, Čička Poljana. Ovdje odlučujem (bez da išta spominjem Kristini) malo promijeniti rutu kojom smo došli pa ne skrećemo u Ribnicu i Lazinu Čičku, nego nastavljamo prema Velikoj Gorici preko Jagodnog i Novog Čića. Malo promjene ne škodi. Prođemo pokraj jezera i ovdje opet možemo odlučiti: lijevo u Veliku Goricu i na kolače i fine ćevape (hahahha) ili desno potpuno zaobići Veliku Goricu i dalje prema zračnoj luci i Novom Zagrebu. Kristina nije za kolače (a ja baš jesam, bah!). A dobro, onda skrećemo desno i vozimo se prema Plesu... :(.

Ovdje sam mogao biti "gad" i otići kući, ali svejedno želim otpratiti Kristinu barem do početka Novog Zagreba. Već se polako počeo spuštati mrak, a nisam baš bio uvjeren da bi se sama brzo snašla na putu od Velike Gorice do Novog Zagreba jer tu postoje neki mali "trikovi" koji se zapamte tek kad se nekoliko puta prođe tim putevima. Inače se lako završi na opasnoj cesti koja nema stazu ili u Buzinu ako se na vrijeme ne skrene na Ranžirni kolodvor. Ma znam ja da ne bi to za pravu curu poput Kristine bio nikakav problem, ali svejedno želim mirno spavati noćas... Za moj peace of mind... Rastajemo se u Dugavama i krećem natrag, opet istim putem, aaaaa!

Dolazim (opet!) u Veliku Goricu... :). Naravno da ne idem odmah doma, nego prvo svraćam u "Memy" na fini cappuccino da se odmah pohvalim Sari (radi tamo i uvijek me pita o mojim vožnjama) našom današnjom kilometražom i zanimljivom turom... :).

Naša današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:17
Udaljenost (km): 160,78
Prosječna brzina (km/h): 19,3
Maksimalna brzina (km/h): 30,7

Iako ne spada pod višednevna putovanja, nego prije pod cjelodnevni izlet, ipak sam odlučio ovdje opisati svoju današnju vožnjicu. Budući da vožnje ispod 100 km ne smatram ozbiljnijima, ova i po tom kriteriju može proći jer je moja današnja kilometraža iznosila nešto više od 120 km te time ne odudara od mog nepisanog pravila. Nekoliko riječi osobama vezanima uz ovaj post:

Draga Kristina: ako čitaš ovo, znaj da ćemo OTEGNUTI PAPKE ako nam usponi sljedeći vikend na putu prema Trakoščanu budu ovakvi kao moji današnji. Ubijaju fizički i psihički. Ali što je to za frajera poput mene i superwoman poput tebe... :)))). Piece of cake! A i u dobrom društvu se sve nedaće nekako lakše podnesu, jel?

Draga Ružice: ako čitaš ovo, znaj da sam se morao čak pješice popeti na brdo da bih ti pribavio one sličke koje sam ti spominjao u sms-u (vidjet ćeš ih negdje u ovom postu). E sad, za taj nadnaravan napor očekujem kavu. S mlijekom. Može i capuccino. I čokoladu. I kolače... :). A pretjerah, znam... :)))).


09.10.2010

Velika Gorica - Zaprešić - Donja Stubica - Gornja Stubica - Laz - Kašina - Sesvete - Velika Gorica

Iz Velike Gorice krećem prilično kasno, a i prilično neispavan. Sa sobom nosim svu elektroniku koju inače nosim i na dulja putovanja, nema razlike. Navigacija mi ovaj put ipak nije bila potrebna jer su putokazi čitavim putem dovoljno jasni i nedvojbeni (što nije uvijek slučaj, nažalost). Auto-karta je ipak dobro došla jer, na ovaj ili onaj način, volim unaprijed imati u vidu nazive sljedećih mjesta koja me očekuju na putu.

Vožnju od Velike Gorice do Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu uopće ne doživljavam dijelom ovog puta jer mi je to ionako svakodnevna ruta na posao. U Ilici stvari postaju dramatične. Subota je pa nisam očekivao takvu gužvu na ulici. No, dan je lijep i sunčan pa nije čudo što je masa ljudi odlučila prošetati. Od Jelačićevog trga do Britanskog trga teško se probijam kroz masu pješaka. Ne želim nikoga ozlijediti pa strpljivo vozim iza njih brzinom hoda. Sve dok ne poludim... :). Tada se ubacujem odmah iza tramvaja na tračnice i slijedim ga. Ipak sam brži nego dosad. Nakon Britanskog trga pješaka na ulici ipak ima osjetno manje pa stvari idu malo brže. Usput stajem i na kiosku kupujem baterije, zlu ne trebale. U DM-u uzimam nekoliko energetskih čokoladica i izotonični napitak. Vožnja Ilicom i Alejom Bologne sve do Zaprešića je prilično dosadna i nezanimljiva tim više što sam nedavno odvozio sličnu turu obišavši Medvednicu i popevši se na Sljeme sa sjeverne strane.

U Ivancu nadomak Zaprešića stajem na nekoj ljetnoj terasi i naručujem finu pileću juhu. Gladan sam, ali se ne želim natrpati nečim teškim pa je juha idealan izbor. A i jeftina je... :). Dok čekam da se (vruća) juha malo ohladi, koristim priliku i punim mobitel svojim mobilnim punjačem. Baterija mu je već pri kraju. Gospođa me pita kako mi nije hladno sjediti vani na terasi i zove me da uđem unutra gdje je toplije, a meni je i vani čak pomalo vruće zbog prvog uspona kojeg sam upravo prošao. No, to je tek početak onoga što znam da me čeka, a ni uspon nije bio nešto preozbiljan. Ali ipak malo grije... :). Onako, prirodno.

Nakon odlične juhe krećem dalje prema Donjoj Bistri. Usponi još uvijek nisu uzeli maha, savladavam ih s lakoćom. Prolazim Jablanovec, Novake Bistranske, Bukovje Bistransko, Donju Bistru, Jakovlje, Igrišće. Opet gledam Medvednicu "s one strane" baš kao i nedavno... :).

Zasad se još ne zadržavam previše u selima kroz koje prolazim. Samo onoliko koliko je potrebno da se okine nekoliko fotografija, ništa više od toga. Nadalje prolazim Stubičku Slatinu, Krušljevo Selo i začas sam u Stubičkim Toplicama. Dolazim do lijepog parka u kojem se nalazi spomenik Maksimilijanu Vrhovcu i odlučujem zastati malo. Pada mi na pamet kako sam u Stubičkim Toplicama zadnji put bio jako davno, prošlo je sigurno više od 25 godina od tada.









Zapalim cigaretu, ali ne sjednem na klupu. Nemam potrebu sjediti, nego pušim i hodam amo-tamo kao profesor Baltazar. Razmišljam i u mislima se vraćam daleko unatrag. Gledam okolo. Hodam po parku...

Krećem dalje. Nakon Stubičkih Toplica relativno brzo stižem u Donju Stubicu. Ovdje je nekad davno, još u gimnaziji, s roditeljima živjela jedna moja kolegica iz škole. Sada je se prisjećam, uvijek mi je bila simpatična. No, već odavno je udana (nadam se sretno) i nema više nikakve veze s ovim mjestom. Inače bih je svakako posjetio kad sam već ovdje. Mislim da bi joj bilo drago...









Vozim se polako kroz Donju Stubicu i gledam oko sebe. Sram me bilo, ali uvijek su mi se nekako miješale Donja i Gornja Stubica pa zapravo nisam siguran gdje se nalazi poznata Gupčeva lipa. I dok sam tako pogledom tražio neki putokaz ili barem naznaku, pogled mi slučajno skrene desno gdje u daljini ugledam veliko groblje na brdu. Idem do tamo, rekoh sebi. S vrha brda, tj. vrha groblja ću uhvatiti još poneke zagorske brege i samu Donju Stubicu iz druge perspektive... :).













Vraćajući se na glavnu cestu obratim pažnju na naziv ulice koja vodi prema groblju. Cesta se zove, pogađate, Grobljanska cesta... :).

Sjedam na kavu jer smatram da se nemam kamo žuriti. Polako, ima vremena za sve. Na kavi opet malo obnovim bateriju od mobitela koja je ponovno već opasno pri kraju. Nakon otprilike pola sata krećem dalje prema Gornjoj Stubici. Očekujem da će se Gornja Stubica u odnosu na Donju, sudeći po nazivu, naći na malo žešćoj visinskoj razlici. Ali nije tako. Praktički bez napora stižem u Gornju Stubicu. Opet skrećem s glavne ceste i idem prema Gupčevoj lipi (tu je, dakle!). Ovdje se malo zadržim i razgledam okolo. Gupčeva lipa se inače nalazi neposredno do mjesne crkve Sv. Jurja u Gornjoj Stubici i jedini je živi svjedok seljačke bune iz 1573. godine. Tražim pravo mjesto za uslikati je, no ne pronalazim ga. Kako god da stanem, lipa bi se vidjela samo djelomično ili nikako. Zato odustajem od fotografiranja jer bolje nikakva slika nego preloša. Ipak se ovdje još malo zadržim i dobro je odmjerim. Ovdje sam prvi put u životu...





Od Gornje Stubice nadalje kreću krvavi usponi. Pravi bregi zagorski. Ne volim uspone i ne poznajem nikoga tko ih voli (dok je na biciklu). Oni su mi nužno zlo koje treba "pobijediti" da bi se stiglo od točke A do točke B. Karivaroš, Sveti Matej, Laz... Nižu se mjesta, ali napredujem prilično sporo. Izotonični napitak ovdje iskapljujem do dna. Žedan sam i gubim elektrolite "sve u šesnaest".











Nakon posljednjeg uspona negdje iza Laza dolazi san svakog biciklista i bogata nagrada za sve muke - spust... :). Skroz do Kašine samo spust! Pogledajte video:





Stižem u Kašinu te preko Markovog Polja u Sesvete. Spušta se mrak, ali to nije bitno jer od Sesveta do Novog Zagreba cijelo vrijeme imam stazu, a i oba svjetla mi rade... :). Nova Branimirova, Heinzelova, Vukovarska, Kruge, Slavonska avenija, Most slobode... Dalje vozim prema Velikoj Gorici poznatim svakodnevnim putem. Unatoč žestokim usponima sada više nisam toliko umoran i imam osjećaj da bih imao snage još jednom odvoziti ovu istu turu kad bi to bilo potrebno. Sve u svemu, vrlo zanimljiva vožnja koju ću jednog dana možda i ponoviti.

Moja današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 07:23
Udaljenost (km): 121,54
Prosječna brzina (km/h): 16,4
Maksimalna brzina (km/h): 41,7

Evo još jednog putovanja koje će mi dugo ostati u lijepom sjećanju. Iako je mjesecima prije bilo planirano ponešto drugačije, ispalo je sasvim dobro. Naime, pao je dogovor da se ekipa od nekih 4-5 ljudi upusti u sve ovo pa bi i ruta možda izgledala drugačije (plan je bio nakon Balatona nastaviti prema Bratislavi i Beču), no do početka putovanja cijela ekipa se svela na me, myself and I. Dakle, nas trojica... :). Tj., ja solo. Nekoliko dana prije putovanja jedan po jedan je počeo odustajati od puta, svatko s nekim svojim razlogom. No, dobro. Putovanje biciklom solo također ima svojih prednosti. Itekakvih! Jedina osoba s kojom se moraš dogovarati oko svega si ti i nitko drugi. A to je ono na što sam ja zapravo i navikao pa bi mi vožnja u grupi zapravo bila novost. Stoga mi je na dan putovanja ponešto i drago što je tako ispalo jer mogu krenuti kad poželim bez usklađivanja s bilo kime. Mogu se voziti tempom koji meni najviše odgovara, opet bez da moram paziti jesam li prebrz ili prespor u odnosu na nekog drugog.



19.07.2010

Velika Gorica - Gradina (blizu Virovitice)

Večer prije sam sve pripremio i pričvrstio na bicikl. Bisage, ruksak, vreću za bicikl. Smatram da imam sve što mi treba: u bisagama vozim dodatnu biciklističku majicu dugih rukava, punjače za sve elektroničke uređaje, "civilnu" odjeću, termosicu, kartu Hrvatske, kartu Mađarske i sitnice poput olovke, bilježnice, raznih dodatnih baterija, prvu pomoć itd. Na leđima u ruksaku imam kabanicu, fotoaparat, kameru, nužan alat za sitne popravke na biciklu, dvije rezervne unutarnje gume, set za krpanje guma, vodu, izotonični napitak, sve osobne dokumente i novčanik. Na biciklu je pričvršćena navigacija, torbica s nekim sitnicama poput mobilnog punjača, energetskih čokoladica te GPS modula, torbica za mobitel te bidon pun zamrznute vode. Preko bisaga na nosaču tereta stoji vreća za bicikl, a za ruksak zavezana kaciga (koju cijelim putem nisam stavio nijednom, sram me bilo). Dakle, mislim da je to zaista i više nego što mi treba i konačno krećem već oko 06:15.

Krećem zaista polako jer u planu imam danas odvoziti skroz do bake u Gradini nedaleko od Virovitice što je popriličan put (150+ km). Krećem kroz Rakarje, Kobilić i Bapče i brzo sam na Domovinskom mostu. Dalje preko Žitnjaka dolazim na Resnik, a od tamo idem prema Ivanjoj Reci. Ništa nepoznato. Vrijeme je fantastično - ni vruće ni hladno - ceste su puste. No, ipak je još rano jutro i tko zna što će još biti kasnije. Ipak uživam u trenutku. Dok traje.

Preko Dumovca dolazim do Dugoselske ceste i stajem na prvu jutarnju kavu. U Dumovcu htjedoh uslikati prihvatilište za napuštene pse i otkrivam kako su mi punjive baterije u fotoaparatu potpuno mrtve. Nisam ih provjerio dan prije. Stoga ovu kavu na Dugoselskoj cesti koristim i za kupnju najobičnijih i jeftinijih jednokratnih AA baterija jer ću ove svoje prvom prilikom napuniti. Pijem kavu i (ovdje moram biti vrlo iskren) promatram nevjerojatno gust promet po Dugoselskoj. Što mi se motalo po glavi u tim trenucima? Otprilike ovo: "Ajme, u što sam se upustio!? Kamo idu svi ti ljudi, ta hrpa auti? Pa da, radni je dan, ponedjeljak je! A je li možda bolje da se vratim preko Dumovca i Oborova do Ivanić-grada pa da idem preko Kutine? Pa stvarno nisam očekivao ovakvu gužvu na cesti, pogotovo ovako rano ujutro. Ako odem preko Kutine, to će mi put produljiti za najmanje 30 km (i više ako računamo da bih se trebao istim putem i vratiti nekoliko kilometara) što znači da ne mogu biti kod bake za jedan dan, nego ću negdje u Kutini (otprilike pola puta do Virovitice) morati i prespavati. Ma ne, ipak ću se držati svog plana kad sam već došao do Dugoselske!"

Nakon kave prelazim semafor i krećem dalje. Po stazi, kad je već tu. Staza polako prestaje, ali se i promet drastično prorjeđuje. Sve moje panične slutnje odmah padaju u vodu. Vozim uz krajnji desni rub, a cesta je široka i više nego dovoljno da auti ne moraju čak ni žmigavac dati kad me obilaze. Dakle, ići će ovako. Bez problema!

Dolazim u Dugo Selo i opet skrećem na stazu. Zašto ne kad već postoji, a kroz Dugo Selo je promet opet prilično gust. Stajem i malo fotkam. Ne previše, bit će još vremena za to. Uh, bit će još vremena!

Odmah krećem dalje kako bih što se prije malo odmaknuo od šireg zagrebačkog područja. Do Vrbovca nema nikakvih posebnih značajki, samo jednolična lagana vožnja. U Vrbovcu odlučujem kod "Bunčića" popiti kavu i napuniti mobitel mobilnim punjačem. Dok pijem kavu, mobitel se lagano puni (već je gotovo pa potpuno prazan, zbog bluetooth veze se troši brže nego inače). Odlučujem malo isprobati kineske sunčane naočale s kamerom. Bile su jeftine pa sam ih uzeo upravo za vožnje i putovanja. Bolje da nisam (to vidim sada, nakon svega, jer njihove snimke i nisu baš nešto kvalitetne).





Na kavi sam više od sat vremena. Mobitel se napunio do kraja, to je bitno. Krećem dalje prema Bjelovaru. Nakon Vrbovca cesta vodi odličnim krajolikom, nešto kao šuma. Nije šuma, ali je drveće s obje strane pa djeluje kao da se vozim kroz šumu. Odmah je ljepše.





Nakon Vrbovca glavna cesta vodi prema Svetom Ivanu Žabnom preko sela Škrinjari u kojem se, navodno, nalazi jedna ukleta kuća. Neću ovdje opisivati priče koje se već desetljećima raspredaju oko te poznate kuće. Neka svatko sam prosudi koliko u tim pričama ima ili nema istine. Uglavnom, prije skretanja za Sveti Ivan Žabno, u Hagnju, odvajam se prema Žabnici i Zvoniku. Ne zato što ne želim proći pokraj "uklete kuće", nego zato što mi je ovo kraći put do Bjelovara... :). Od Hagnja do Bjelovara se vozim selima za koje dosad nikad nisam ni čuo: Mački, Brezine, Rajić, Prgomelje, Gudovec. Krajolici uopće nisu loši, pravi užitak. Ceste kroz ta sela su uske, ali izuzetno rijetko prometne. Sa svake strane polja, kukuruzi, livade. Ma fenomenalno!

Ulazim u Bjelovar, opet odlična staza skroz po gradu. Vozim po obilaznici koja eliminira potrebu da se ide kroz strogi centar grada. Na Novoseljanskoj cesti (tako se zove jer vodi u mjesto Novoseljani nadomak Bjelovara) stanem da popijem kavu. To je bila više potreba za punjenjem svih baterija nego potreba za kavom ili odmorom. Dok pijem kavu, naručujem 3 dcl superhladne mineralne vode uz koju pojedem svoje dvije energetske čokoladice. Te dvije čokoladice su me dobro zasitile i bile ujedno moja jedina hrana za cijeli dan prije prvog odredišta.

Krećem dalje. Odmah na izlazu iz kafića počinje mjesto Novoseljani. Lagani uspon. Vozim se nekoliko minuta i ugledam odličnu panoramu Bjelovara. Odmah stajem i vadim fotoaparat.







Krećem dalje prema Velikom Trojstvu. Nema smisla ići glavnom cestom prema Đurđevcu jer taj veliki luk zaista nije potreban. A i kroz mirnija sela je ljepše voziti se jer nisu toliko prometna. Od Velikog Trojstva preko Šandrovca, Jasenika, Suhe Katalene, Prugovca i Budančevice pa skroz do Kloštra Podravskog vode mirne ceste kroz krajolike koje je zaista vrijedno vidjeti. Ima tu, doduše, nekoliko ozbiljnijih uspona (ipak je to Bilogora), ali ništa neizvedivo. Zauzvrat se dobije ovo:













Negdje prije Velikog Trojstva još jednom moram sjesti na "prisilnu kavu" jer mi je baterija od mobitela opet već pri kraju. Već sam i previše vremena nepotrebno izgubio na kavama samo zbog punjenja baterija. Zato upravo ovdje kujem plan: moram, jednostavno moram otkriti način da baterije svih svojih uređaja nekako punim u vožnji, ali tako da punjenju ne smetaju povremene vibracije. Pijem kavu i usput na biciklu napravim nekoliko testova punjenja na samom biciklu. Konačno uspijevam pronaći modus: mobilni punjač stavim u torbicu (koja je pričvršćena ispod štange), kabel iz nje produžim koliko se može te dovedem do uređaja (bio to mobitel ili pocket pc). Ako je to pocket pc, nema problema jer se druga strana kabela dobro pričvršćuje uz njega. Ako je to mobitel, kroz rupicu na platnenom nosaču mobitela (također pričvršćenom za štangu) provučem drugi kraj kabela i opet dobro drži. E pa tako ćemo odsad uvijek puniti baterije jer sam već i previše vremena potrošio na te "prisilne kave" bez stvarnog razloga za stajanjem.

Sad već ponovno računam do koliko sati bih mogao stići u Gradinu. Prema svakoj računici to ispada negdje oko 20:00 ili 21:00. Negdje prije Kloštra Podravskog imam jednu neobičnu zanimaciju: budući da tu ima dosta spustova, na svakom od njih dignem se sa sjedala, stanem na pedale i blago nagnem prema naprijed. Ne moram okretati pedale (spust je) pa mi sve to daje osjećaj da letim kroz te krasne krajolike. Možda zvuči glupo, ali to mi je bilo baš fantastično... :). Konačno stižem u Budančevicu i Kloštar Podravski. Izlazim na Podravsku magistralu. Sad je 19:00 sati pa bez problema prije mraka stižem u Gradinu. Ipak po magistrali potegnem malo brže. Jednostavno zato što mogu: cesta je odlična i dovoljno široka. Često držim brzinu od preko 30 km/h pa sam u Pitomači već oko 19:30. Ostaje još nekih 5 km do odvajanja za Rogovac i Bušetinu. Stignem u Rogovac te mi ipak malo lakne što sam se riješio magistrale. Posljednjih 19 km ću opet putovati doslovce praznim cestama. U Rogovcu stanem, popijem vode, zapalim cigaretu. Već sam blizu pa se nikamo ne žurim posebno. Nakon 10-15 minuta krećem dalje: Rogovac, Bušetina, Lukač, Bačevac i evo me u Gradini. Sad je oko 21:00 i počinje se spuštati mrak.





Ovo je moj današnji cilj. Mission accomplished... :). U gradinskom kafiću popijem kavu, dopola napunim mobitel. Dolazim u bakinu kuću, pozdravim se sa svima. Već sam gladan. Pojedemo, popričamo i na spavanac.

Ovo je moja današnja ruta:





Priznajem da sam pomalo ponosan na svoju današnju kilometražu jer sam se i ja, eto, upravo danas učlanio u "klub 150+"... :)

Vrijeme vožnje (hh:mm): 09:28
Udaljenost (km): 168,36
Prosječna brzina (km/h): 17,7
Maksimalna brzina (km/h): 40,4



20.07.2010

Ilinje. Kirvaj u Gradini. Slavi se blagdan sv. Ilije Proroka, zaštitnika ovoga sela. Okuplja se cijela obitelj (skoro cijela, nema onih koji su spriječeni zaista opravdanim razlozima), priča se, jede, pije, veseli. Sve što se inače radi na obiteljskim okupljanjima. Danas se ne vozim, bit će prilike sutra kad krećem prema Mađarskoj... :).

Baka i teta imaju dvije male mačke i psa Bobija. Divljak, malen je, ali vrlo agresivan. Ne podnosi nikoga koga ne poznaje. Jasno svima daje do znanja da je ovo njegovo dvorište i da stranci tu nemaju što tražiti. I tako sam ja - šetajući po šljivaku i sjetno se prisjećajući kako ovdje nema drveta na koje se kao dijete nisam popeo kad sam cijele ljetne osnovnoškolske praznike znao provoditi ovdje kod bake i kakve sam sve zgode i nezgode proživljavao ovdje s vršnjacima iz sela - u jednom trenutku prošao preblizu Bobiju koji je bez oklijevanja iskoristio priliku i zgrabio me za nogu. Mali napasnik ima prilično oštre zube. Čak mi je i nogavicu na hlačama uspio probušiti zubima. Rana, srećom, nije bila preduboka, ali sam to svejedno odmah sanirao alkoholom, praškom za rane i flasterom. Eto, i prva pomoć se koristila - ali ne zbog ozljeda pri padu s bicikla nego zbog - ugriza psa!





Danas provodim cijeli dan s obitelji, malo šetam po selu, malo fotografiram i snimam. Prisjećam se nekih davnih, bezbrižnih vremena kad je sve bilo jednostavnije nego danas. Uživam, zapravo.



















Dopustite sada da vam ispričam nešto po čemu je Gradina posebno selo. Neki od vas možda znaju, neki ne - no, ovdje se dana 13.06.1997. ukazala Majka Božja. Iako nije toliko razvikano kao ono u Fatimi ili Međugorju, ovo ukazanje je za posljedicu imalo izgradnju svetišta na mjestu ukazanja te redoviti dolazak hodočasnika iz zemlje i inozemstva u velikom broju, svakog 13. u mjesecu, a pogotovo u lipnju na godišnjicu ukazanja.

Učiteljice u gradinskoj školi Zdenka Jeftimija, Đurđa Šimić i pokojna Bosiljka Čalić te 20-ak njihovih učenika doživjeli su 13.06.1997. neobično iskustvo. Iz škole na uzvisini usred sela vidjeli su lik Majke Božje ogrnut plavim plaštem ispred nedaleke šumice. Doživljaj je bio prejak da bi bio prešućen, a mještani su osjetili potrebu svoje poštovanje prema Bogorodici iskazivati molitvama na tome mjestu. Od tada u Gradinu hodočaste Marijini štovatelji i zagovornici, a već su se javili i hodočasnici sa čudotvornim ozdravljenjima. Općina je uredila okoliš i postavila Križni put, koji vjernike nakon molitve na mjestu ukazanja vodi u crkvu sv. Ilije Proroka. Na svaku obljetnicu ukazanja u Gradini se mogu vidjeti autobusi i automobili s hodočasnicima iz sjeverne Hrvatske. Po registracijama se može zaključiti da su mjesto Marijina ukazanja posjetili hodočasnici iz Osijeka, Zagreba, Daruvara, Nove Gradiške, Koprivnice, Đakova, Slavonskog Broda, Čakovca, Varaždina, Požege, Belog Manastira, ali i iz Mađarske i Slovenije.
Na mjestu ukazanja, odmah iza nogometnog igrališta, vjernici su samoinicijativno podigli spomen-obilježja, gdje pale svijeće i mole se Majci Božjoj. Podignuta je i nadstrešnica pa u miru mogu sjesti na klupe i predati se molitvi zaštićeni od sunca ili kiše. Crkva službeno ne priznaje taj događaj i ni na koji način ne sudjeluje u njegovu obilježavanju, kako obljetnica, tako ni mjesta ukazanja. No, svi se slažu s riječima jednog mudrog svećenika koji je o gradinskom ukazanju rekao... Ako je od Boga, ostat će; ako je od vraga, nestat će!

















Tijekom dana punim baterije svih elektroničkih uređaja kako bih bio spreman za sutrašnji rani polazak. Planiram krenuti vrlo rano pa na spavanje odlazim već oko 22:00. Živa glazba još uvijek svira nedaleko bakine kuće. To mi odgovara jer nisam navikao zaspati u potpunoj tišini.



21.07.2010

Gradina - Balatonlelle

Mobitel me budi već oko 04:20. Teta je već skuhala kavu kako je obećala. Želim krenuti što ranije kako bih prije izlaska sunca bio već blizu granice s Mađarskom. Ili preko nje.

Popijemo kavu, iz škrinje vadim bidon sa smrznutom vodom koji stavljam na bicikl. Pozdravimo se i krećem oko 05:15. Osjećaj vožnje u praskozorje je nešto nevjerojatno! Ceste su puste, sunce tek što je izašlo. Vozim lagano, nema žurbe. Uživam u svakom metru. U Lukaču nasred ceste ugledam velikog jelena. Nažalost, dok sam se približio, stao i iz ruksaka izvadio kameru i fotoaparat, jelen je već netragom nestao. Kad već ne mogu snimiti jelena, zadovoljit ću se ostalim prizorima, ništa manje fascinantima.







Iako vozim polako, ubrzo stižem na hrvatsko-mađarsku granicu u Terezinom Polju.





Na granici obavim formalnosti i uđem na "ničiji teritorij", prelazim most preko Drave. Iznad i oko Drave se vidi izmaglica jer je još uvijek rano jutro.







Na mađarskoj strani granice također čekam vrlo kratko jer zapravo nema nikoga osim mene. Prvi pogranični grad na mađarskoj strani je Barcs. Tamo stanem i tražim mjenjačnicu u kojoj ću hrvatske kune pretvoriti u mađarske forinte. Odmah pronalazim mjenjačnicu, ali je zatvorena, još je prerano. Nema veze, zaključat ću bicikl i prošetati po gradu dok se mjenjačnica ne otvori...









Moj daljnji plan je Barcs - Szulok - Kadarkút - Kaposvár i dalje prema Balatonu. No, već na izlazu iz Barcsa me neugodno iznenadila navigacija, tj. software IGO 8. Iako izvorno mađarski, ovaj software se najlošijim pokazao upravo u Mađarskoj unatoč ažuriranoj karti Mađarske koja je, naravno, najdetaljnija u usporedbi sa svim drugim kartama europskih zemalja za taj program. Od Barcsa prema Szuloku software me poveo nekakvom pješčanom stazom koja vodi nikamo, u nekakvo polje. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno pa sam slijedio njegove upute. Putem su moje misli tekle otprilike ovako: "Ajme, pa ako ovako izgledaju mađarske međugradske ceste, kakve su onda lokalne!?" Dva upitnika iznad glave. Cestica dalje vodi kroz neku ogradu na kojoj stoji natpis upozorenja na mađarskom. Budući na ne znam mađarski (tek nekoliko riječi i uobičajenih rečenica), pokušao sam proći tuda jer drugog smjera nemam. Uto me zaustavi portir u razvaljenoj kućici i kaže nešto na mađarskom. Vratim se do njega. Opet kažem, ne znam mađarski, a portir ne zna engleski. Evo problema. Nakon nekoliko minuta sporazumijevanja najkreativnijim gestikulacijama objasnim mu kamo želim i što uopće radim ovdje biciklom usred ničega. Portir mi na papiru nacrta kamo se moram vratiti da bih izbio na cestu prema Kaposváru. Učinim to i usput proklinjem prevarantsku navigaciju. Prava cesta prema Kaposváru, naravno, izgleda puno pristojnije od one na kojoj sam maloprije završio... :). Ugodno je voziti se njome jer je s obje strane šuma pa sunce (koje je već počelo polako grijati) ne smeta toliko. Ulazim u mjesto Szulok.











Inače, od Barcsa do Kaposvára me navigacija ukupno tri puta pokušala povesti nekim nepostojećim prečicama. Srećom, sva tri puta sam brzo primijetio da nešto nije u redu (vidio sam to po putevima kojima me želi voditi) pa sam je svaki put brzo natjerao da rekalkulira rutu i usmjeri me u dobrom pravcu. Nije bitno, prizori su putem prelijepi da bih se živcirao oko gluposti.











Ulazim u Kaposvár i samo ga "okrznem" jer me put ne vodi kroz centar grada, nego odmah dalje prema sjeveru. Zato se u Kaposváru i ne zadržavam predugo. Sunce sad već pokazuje da se ne šali, prilično je vruće što iziskuje trošenje dosta tekućine.

Iako poznata kao ravničarska, Mađarska ipak nije potpuno "ravna ploča". Ima nešto uzvisina, ali ništa previše. Mislim da je cijelim mojim putem kroz Mađarsku najveća visinska razlika bila oko 200 m. Što je otprilike u razini naših Vukomeričkih gorica. Dakle, mala brdašca u odnosu na, na primjer, Medvednicu ili Gorski kotar.

Put me dalje vodi ovako: Kaposvár - Juta - Várda - Somogyjád - Osztopán - Szomogyvár - Lengyeltóti - Szőlősgyörök - Balatonboglár - Balatonlelle. Ovo područje se zove Somogy pa, kako je i vidljivo, nazivi nekih mjesta počinju upravo tako. Somogy je, dakle, nešto kao županija u Hrvatskoj.

Već je ozbiljno pripeklo, već je oko 14:00. Pri kraju sam sa zalihama vode, a i glad već pomalo osjećam. Zato stajem u mjestu Várda u malom restorančiću. Naručujem pileću juhu i supersuperhladnu mineralnu vodu. Pojedem ogromnu zdjelu juhe i pohlepno popijem vodu. Još malo sjedim, sad se opet odlično osjećam ovako sit i napojen. Uzimam još dvije hladne mineralne vode za dalje. Iznenađuje me niska cijena svega što sam pojeo, popio i ponio. No, ne bunim se... :). Krećem dalje pun nove energije. Do cilja nema još puno, svega nekih 40-ak km.











Oko 19:00 stižem u Balatonboglár. Još sam oko 3 km udaljen od svog cilja pa odlučujem sjesti na pizzu prije nego što stignem u hostel u susjednom mjestu Balatonlelle. Pojedem Margheritu, popijem dvije mineralne i lagano krećem prema svom odredištu.

Ubrzo dolazim u hostel. Slijedi nešto nevjerojatno! Voditeljica hostela Krisztina me dočekuje kao da sam joj najvažnija osoba na svijetu. Norveški kralj, rock zvijezda ili rođeni brat. Mlada žena, neformalna, izuzetno srdačna, topla i prijateljski nastrojena osoba. U kritikama ovog hostela sam već pročitao o njezinoj sposobnosti i spremnosti za bilo kakvu pomoć svojim gostima (daleko izvan opisa njenog posla), ali ovakav nastup zaista nisam očekivao. Ugodno me iznenadila odmah pri prvom susretu.

Dok sam se prijavljivao u hostel, malo smo pričali. Kad sam joj rekao da sam došao biciklom iz Zagreba, nije mogla vjerovati svojim ušima. Bilo joj je valjda nepojmljivo da je netko spreman uopće i pomisliti na tako nešto. Iznenađeno me upitala razrogačenih očiju, skoro vičući od nevjerice: "Are you crazy???". "Yes, now I think I am... :).", odgovorih joj uz osmijeh. Eh, kad bi ona samo znala što radi ekipa okolo s biciklima, ne bi se toliko čudila. Ta njena reakcija mi je bila baš simpatična i pomalo smiješna... :).

Moram reći da sam se tijekom cijelog boravka u hostelu osjećao upravo kao kod kuće, a ne kao gost u nekom inozemnom hostelu daleko od bilo koga poznatog. Za to je uvelike zaslužna Krisztina od koje bi mnogi naši turistički djelatnici mogli štošta naučiti. Jednom mi je ispričala kako je dosta iskustva stekla na dok je radila na Floridi, no ja ipak mislim da se srdačnost i otvorenost ne mogu naučiti ni steći. Naravno, to je "business", ali ona je ipak jednostavno takva, pozitivna osoba. Inače ne bi gostima izlazila ususret u stvarima koje su, kako već rekoh, daleko izvan opisa njenog posla, nego bi - kao velika većina drugih - jednostavno odradila svoj posao koji mora i "ćao, đaci". Zahvaljujući Krisztini izbjegao sam mnoge neugodnosti dva dana kasnije na putu prema natrag...





Nakon još malo ćaskanja odemo gore da mi pokaže sobu. Bit ću sam u šesterokrevetnoj sobi jer u toj sobi još nema drugih gostiju. Odlično! Platiš šesterokrevetnu zajedničku sobu, a dobiješ privatnu... :).

Odlazim pod tuš. Ne sjećam se kad mi je tuš zadnji put tako godio i kad sam mu se toliko veselio. Nakon ovih cca 150 km već mi je pomalo dosta vožnje. Nakon tuširanja ipak sve izgleda potpuno drugačije pa se preodijevam i odlazim malo u grad. Krisztina se čudi odakle mi toliko energije... :). Eh, Krisztina, ponekad ni sam ne znam odakle je crpim, stvarno.

Odem u grad, kupim cigarete i hladnu vodu, popijem kavu. Dugo lagano šećem po gradu. Vraćam se u hostel. Već je 23:30, ali mi se još ne spava

Moja današnja ruta:





Vrijeme vožnje (hh:mm): 08:34
Udaljenost (km): 144,39
Prosječna brzina (km/h): 16,8
Maksimalna brzina (km/h): 42,9



22.07.2010

Ustajem vrlo rano pun energije i odlazim na prvu jutarnju kavu. Šećem, slikam, snimam. Uživam. Dolazim do luke u kojoj kupujem kartu za vožnju brodom po Balatonu. Kreće se u 15:30 i vožnja traje sat vremena.

Negdje oko 10:00 sam na plaži. Nema previše ljudi, ali nije baš ni poluprazno. Uvijek sam mislio da je Balaton slano jezero, ali nije. Bio sam u zabludi. Ipak sam osjetio nešto poput soli na usnicama dok sam se kupao. To mi je bilo pomalo neobično. Ili je slano ili nije slano, nema sredine. Krisztina mi je kasnije objasnila da je Balaton slatko jezero, ali da sam možda malo slanosti osjetio ne zbog soli, nego zbog pijeska i nešto malo minerala koje Balaton sadrži. Ali to nikako nije sol. Eto, čovjek uči dok je živ. Kupanje godi i na pješčanoj plaži je lijepo, ali se Balaton, istini za volju, ne može uspoređivati s našim Jadranskim morem. Plitak je do koljena ili pupka koliko god daleko odeš... :).

Samo nekoliko sati kasnije plaža je prepuna ljudi. Veoma je vruće pa kupanje itekako godi.



























Prije vožnje brodom još malo hodam po gradiću. Mirni, mali i lijepi gradić Balatonlelle.







Krećem prema luci, brod će uskoro isploviti. Slijedi lijepa vožnja do mjesta Révfülöp koje se nalazi "preko puta" Balatonlellea (preko Balatona) - i natrag.















Nakon iskrcaja ponovno odlazim na plažu i kupanje. Zatim na kavu pa u McDonalds po nešto hrane i pića. Danas poslijepodne sam saznao za pogoršanje vremena i moguće oluje sljedećih dana pa brzo moram odlučiti što ću jer sutradan moram krenuti dalje, a nemam namjeru produljiti boravak. Bilo je sasvim dovoljno. Sve više bilo bi previše... :). Na kavi sam dugo razmišljao je li bolje vraćati se biciklom ili ga rastaviti i odvesti se kući vlakom. Balatonlelle je, inače, jedna od stanica vlaka na relaciji Budimpešta - Zagreb. Na kraju ipak odlučujem sutradan se vratiti u Zagreb vlakom da budem što prije kod kuće jer su vremenske prognoze sve pesimističnije. Ne treba mi sada, nakon toliko toga lijepoga, da me na povratku biciklom opere pljusak ili odnese vjetar koji čupa stabla iz korijena... :).

Vraćam se u hostel predvečer. Rastavljam bicikl i zahvaljujem Bogu što sam ponio torbu za transport bicikala. Na taj način bicikl više nije bicikl, nego prtljaga kao i svaka druga pa može u bilo koju vrstu prijevoza. Pa tako i na sutrašnji vlak koji nema vagon za bicikle. Sjećate li se onoga kad sam rekao da mi je Krisztina prištedjela mnoge neugodnosti na dan povratka u Zagreb? Radi se o sljedećem: uputila me kako da najbolje izvedem taj povratak jer nisam poznavao sistem mađarskih željeznica. Balatonlelle je premalena stanica da bih ondje mogao kupiti međunarodnu kartu pa moram prvo vlakom tri stanice do obližnjeg većeg grada Fonyód. Tek tamo mogu kupiti kartu za Zagreb. Ali kvaka je u tome što se u mađarskim vlakovima karta ne može kupiti u vlaku (kao što sam to namjeravao), a vlak na toj stanici stoji svega dvije minute, tj. odmah kreće dalje. Dakle, nema teoretske šanse ući u moj vlak Budimpešta - Zagreb i u roku od minutu ili dvije u Fonyódu kupiti kartu za Zagreb te se vratiti u vlak. A u samom vlaku se karta ne može kupiti! Solucija je, dakle, nekih sat vremena prije polaska vlaka Budimpešta - Zagreb prvo otići do Fonyóda, kupiti kartu te tamo pričekati isti onaj vlak kojim zapravo trebam ići do Zagreba. Da mi Krisztina nije sve ovo objasnila, ja bih mrtav-hladan u Balatonlelleu ušao u taj vlak na relaciji Budimpešta - Zagreb. U vlaku ne bih mogao kupiti kartu i eto tisuću problema. Tko zna, možda bi me izbacili negdje usred ničega zajedno s biciklom i svim mojim stvarima... :).

Dakle, predvečer rastavljam bicikl: skidam kotače, volan i nosač tereta. Pedale ostaju, ne smetaju. Nakon što sam cijeli bicikl strpao u torbu, vraćam se u sobu. Nešto kasnije soba više nije samo moja, dobivam tri cimera. Dečki su iz Utrechta i skroz su ok. Malo pričamo o svemu i svačemu te ih pitam jesu li čuli za Branimira Johnnyja Štulića. Nisu čuli. Objasnim im da je kao pjevač u grupi Azra bio vrlo popularan u Hrvatskoj i šire prije 30-ak godina, a danas živi u njihovom gradu Utrechtu. Njih trojica sutradan također putuju u Zagreb, ali tek kasnijim vlakom. Ja idem vlakom u 15:33, tj. nekih sat vremena ranije kako bih prvo došao do Fonyóda i kupio kartu... :). Da i oni ne bi imali nepotrebnih problema, objasnim im što mi je rekla Krisztina o tom čudnom sistemu vlakova, ali oni imaju nekakvu univerzalnu kartu (valjda onu unaprijed plaćenu za vožnju po nekoliko država) pa uopće ne moraju kupovati kartu. Još bolje za njih.



23.07.2010

Pakiram stvari za povratak kući. Nakon što sam sve pripremio, odem još malo u grad, popijem kavu, kupim vode. Od ranog jutra je prilično vruće pa čovjek mora popiti vode praktički netom nakon što je upravo bacio praznu bocu. Vraćam se do hostela i ispred njega čekam vrijeme za polazak vlaka prema Fonyódu. Dok polako pijem hladnu vodu, vrijeme prolazi. Pozdravljam se s Krisztinom koja me ispraća do izlaza i želi sretan put. Sada prvi put imam bicikl na ramenu, ruksak na leđima i bisage u ruci. Torba za bicikl je prava stvar, ali je nezgodno ako se mora nositi na ramenu dulje vrijeme iako bicikl nije pretežak. No, ako taj put iznosi nekih 500 ili 600 metara, onda svakih cca 100 metara treba stati i malo odmoriti rame, nemoguće je sve to nositi baš neprekidno, bez stajanja. Jednom kad se dođe do vlaka, dalje nema problema.





Silazim u Fonyódu, kupujem kartu za Zagreb, preostale forinte trošim na cigarete, vodu i hot-dog. Vlak za Zagreb malo kasni, umjesto u 15:48, dolazi oko 16:00. Ukrcavam stvari u vlak i krećem kući pun dojmova.

Nakon godinu dana commutinga svaki dan na posao biciklom (oko 15 km u jednom smjeru) i nešto vježbe po Sljemenu odlučujem se, kao i mnogi prije mene, na taj korak - otići na more biciklom. Prvi put. Iz iskustava drugih otprilike znam kako stvari stoje: što treba obavezno ponijeti sa sobom, gdje treba pripaziti, na što treba posebno obratiti pažnju i sl. No, kako će se kasnije pokazati, nijedno iskustvo nije toliko vrijedno kao vlastito iskustvo. Na vlastitoj koži najbolje ćete vidjeti što ste napravili dobro, a što loše. Sljedeći put nastojat ćete, naravno, ne ponoviti iste pogreške. Pa započnimo ovo izvješće u kojem ću nastojati prisjetiti se svih detalja, makar naizgled i nevažnih.



11.06.2009

Velika Gorica - Rim

Unatoč planu da krenem već oko 05:00 uspijeva mi sve pripremiti za polazak tek oko 07:45. Dakle, već u startu odstupam od plana. Plan mi je, inače, za ovo putovanje bio samo orijentir, nikako opterećenje kojeg se treba slijepo držati pa to i nije bila neka katastrofa. Bilo je bitno konačno krenuti, otisnuti se u avanturu. Vožnja do Karlovca nije bilo ništa spektakularno, prije se može reći da je bila rutina jer sam tim putem već i prije vozio, preko Vukomeričkih gorica, Pisarovine i Donje Kupčine.

Na mostu u Donjoj Kupčini stao sam da se malo odmorim, popijem vode i pojedem nešto banana koje sam ponio u ruksaku. Uto u suprotnom smjeru projuri skupina profesionalaca na specijalkama. Pozdravismo se kulturno. Lijepo je vidjeti istomišljenike na cesti, to je poseban doživljaj. Kao da smo braća, članovi nekog klana ili tome slično. Prepoznajemo se međusobno i nećemo bez pozdrava proći jedni pokraj drugih iako se osobno uopće ne poznajemo. Nastavljam svoj put. Sljedećih nekoliko kilometara vožnja postaje užasno dosadna i monotona. Radi se o ravnoj cesti između Donje Kupčine i Karlovca. No, monotoniju razbija jedan mali detalj. Osjećam pečenje u lijevoj potkoljenici. Pa da, zaboravio sam se namazati kremom za sunčanje, a sunce je već dobrano pripeklo iako je još uvijek prijepodne. Prvi propust! Itekakav, kako će se kasnije pokazati. Iako znam da je sada za to već kasno, ipak vadim sprej za sunčanje i posprejam se po rukama i nogama koji su direktno bili izloženi suncu. Na biciklu sam imao i navigaciju iako mi do Karlovca nije bila potrebna. Ali kasnije me spasila, budući da sam - kako bih izbjegao glavne prometnice - unaprijed izabrao neke alternativne puteve što se kasnije pokazalo kao velika pogreška. U Jarčem Polju stao sam u restoranu za odmor. Popio sam mineralnu vodu i zamolio gospođu da mi dopusti obnoviti zalihe vode za moj daljnji put. Ne samo da mi je napunila bidon vodom iz slavine, nego mi je još i leda stavila kako bi što dulje ostala hladna. Moj daljnji plan je bio Jarče Polje - Beč - Vrhova Gorica - Bosiljevo - Hrsina - Osojnik, ali nisam znao da dio tog puta vodi direktno kroz šumu i to po makadamu, nekakvim kozjim bespućima, kamenju i improviziranim putićima - i to od Hrsine pa skroz do Osojnika, što zajedno iznosi nekoliko kilometara. To je beskajno dugo kad morate gurati bicikl jer na njemu imate slick gume. Kako bi se dobilo na vremenu (tj. izgubilo što manje vremena zbog te krive procjene), bilo je i nekih pokušaja vožnje tim bespućima, ali to je bilo kratkotrajno, neugodno pa čak i opasno.



Na putu sretnem starog pastira koji je, čim je shvatio da se netko približava, odmah izašao na puteljak. Popričamo petnaestak minuta, simpatičan djedica. Očito je da jedva čeka da popriča s nekim jer kilometrima uokolo nema ni žive duše. Pita me kamo sam krenuo, ja mu odgovaram "za početak na Krk, a dalje ćemo vidjeti". Čudi se zašto sam krenuo ovim putem kojim nitko nikada ne ide. Objašnjavam mu da je jedini razlog za to da izbjegnem prometnu glavnu cestu. On mi kaže da po glavnoj cesti uopće nema gužve. Eh, da sam to barem prije saznao! Pričao bih još s djedom, ali moram krenuti dalje. Tu počinje pravi rock and roll! Nakon Hrsine sam se jednom čak i izgubio u šumi. Naime, na auto-karti uopće nisu ucrtani ti čudni putevi, a navigacija mi je detektirala samo jedan puteljak od moguća dva. Naravno da sam isprva krenuo krivim i to shvatio tek nakon kilometar ili dva lutanja, kad sam na navigaciji primijetio da se zapravo udaljavam od svoje unaprijed određene rute. Nakon toga sam se opet morao vratiti na mjesto gdje se taj puteljak račva na ona dva i krenuti pravim. Tu sam nepotrebno izgubio sigurno više od pola sata dragocjenog vremena. No, ipak sam se nekako nadao da ću - prema nekom grubom planu - do mraka biti već u Vrbovskom. Ali unatoč mojim nadama, to se pokazalo kao teška zabluda zbog iznenađenja koja su još uslijedila. Napokon nakon šume izlazim ponovno na asfalt u Osojniku. Opet slijedim svoju unaprijed određenu rutu. Osjećam lagani umor jer je cesta prepuna uspona, a i ovaj nepredviđeni šumski put me je pomalo umorio - što fizički, što psihički. Navigaciju više ne mogu koristiti jer su se baterije već nekoliko puta istrošile, a za novo punjenje svojim mobilnim punjačem više nemam vremena jer pokušavam do mraka doći barem do Vrbovskog. Zato, umjesto da gubim vrijeme na novo punjenje, pitam neku ženu za put i obrazlažem joj svoj plan. Tu slijedi novo iznenađenje: moja planirana ruta vodi opet kroz šumu! A mrak se opasno već počeo spuštati... Žena mi pomaže da isplaniram novi put do Vrbovskog, i to preko Severina na Kupi. Dakle, preko Velikog Jadrča, Malog Jadrča na glavnu cestu prema moru - izbit ću na Severin na Kupi. Pristajem na tu alternativu jer ni u kom slučaju više ne želim ići šumskim putevima, pogotovo ne pred mrak. Prvi dio tog puta, od Osojnika do Malog Jadrča je naporan i pun uspona. Dalje slijedi nizbrdica i začas sam na glavnoj cesti u Severinu na Kupi. Osjećam olakšanje jer sam konačno izbio na nešto što poznajem i gdje ne bi trebalo biti iznenađenja. Nezgoda je jedino u tome što počinje padati lagana kiša. Postaje mi vrlo hladno jer sam u kratkim bickama i biciklističkoj majici kratkih rukava. Shvaćam da prije mraka ne mogu stići do Vrbovskog jer do tamo ima još desetak kilometara pa se vraćam po glavnoj cesti do prvog mjesta gdje mogu pronaći prenoćište. To je mjesto Rim. Tamo pronalazim smještaj za jednu noć, punim baterije svih uređaja i shvaćam kako sam pogriješio u još jednoj bitnoj stvari: nisam ponio strujni kabel za punjenje univerzalnog mobilnog punjača za sve moje uređaje (pocket pc, mobitel, gps prijemnik). A njegova baterija je već lagano pri kraju! Iscrpljujem mobilni punjač do kraja, napunim uređaje i odlučujem odsad štedjeti sve baterije. Isključit ću navigaciju, umjesto nje više konzultirati auto-kartu, a mobitel koristiti isključivo po potrebi, inače ga gasiti kako bi netom napunjena baterija trajala što dulje. Ovakav režim štednje bilo je potrebno održati dan ili dva dok ne stignem u Krk na otoku Krku kamo bi mi trebale stići stvari poste restante. To su bile stvari koje mi na putu nisu bile nužne, a samo bi mi otežavale put: šator, vreća za spavanje, "civilna" odjeća, mali laptop i hrpetina punjača (od kojih i onaj koji mi je u ovom trenutku bio i više nego potreban - kabel za punjenje mobilnog punjača koji puni sve druge uređaje). Dok se punio mobitel, zaspao sam na otprilike sat vremena onako odjeven. Nisam se ni istuširao. Probudio sam se oko 22:00 i otada nekoliko sati razmišljao o tome što ću dalje. Padale su mi na pamet razne kombinacije, ali nijedna nije bila jasna i nedvojbena. Konačno odlučujem - dalje idem isključivo glavnom cestom do Vrbovskog i Delnica, a poslije ćemo vidjeti. Duboko zaspim.

Vrijeme vožnje: 07:40
Udaljenost (km): 104,7
Prosječna brzina: 13,6
Maksimalna brzina: 37,4



12.06.2009

Rim - Fužine

Ustajem kasnije nego što sam planirao. Popijem kavu i krećem tek nešto prije 09:00, ali zato pun snage. Znam da me čeka naporan Gorski kotar. Napredujem prilično sporo, pogotovo na dijelu od Vrbovskog prema Ravnoj Gori. Usput stajem i fotografiram lijepe prizore. Tako se istovremeno i malo odmaram.



Usponi me brzo umaraju, no planiram do mraka doći barem do Delnica, ako ne i do Fužina. Oko 16:00 stižem u Delnice. Sjednem u kafić, naručim kavu i usput se raspitujem o mogućnosti smještaja u Fužinama. Ne bih išao dalje ako je u Fužinama teško pronaći privatni smještaj jer će me prema procjeni upravo tamo uhvatiti mrak zbog konfiguracije terena iako Fužine i nisu tako daleko. Cura koja radi u kafiću kaže da nema problema za smještaj u Fužinama. Popijem kavu i oko 17:00 krećem dalje prema Lokvama gdje ću se odvojiti za Fužine. Imao sam pravo glede ove vožnje od svega dvadesetak kilometara: zbog težih uspona u Fužinama sam bio negdje oko 19:00. Smještaj bez problema pronalazim u konobi "Volta". Obučem obične kratke hlače i običnu kratku majicu koje sam imao sa sobom u ruksaku (jedino od "civilne" odjeće). Odem do jezera Bajer i tamo se dugo zadržim fotografirajući ga i snimajući kamerom. Opuštam se i uživam.



Znam da nisam daleko od mora, svega petnaestak kilometara od čega otprilike pola uspona, a pola spusta. U restoranu "Bitoraj" večeram malu porciju bečkog odreska i pomfrita. Sada se već dobrano spustio mrak. Odlazim u sobu i odspavam slatkim snom. Psihički je sada već puno lakše jer nisam daleko od naše lijepe morske obale.

Vrijeme vožnje: 05:49
Udaljenost (km): 59,2
Prosječna brzina: 10,1
Maksimalna brzina: 41,3



13.06.2009

Fužine - Krk

Da ne bih ujutro opet previše ljenčario i krenuo kasnije nego što je potrebno, namjestio sam mobitel da me probudi u 06:40. Spremam se, pijem kavu i krećem. Na potezu Fužine - Zlobin - Hreljin ima dosta zahtjevnih uspona. Nakon što sam prošao i posljednji uspon, s te najviše točke ugledam prekrasan prizor: pogled na Kvarner i naše prekrasne otoke. Sretan sam kao malo dijete. Odmah stajem, vadim kameru i fotoaparat. Snimim prizor iz svih mogućih kuteva.



Tada počinje puhati neki jak vjetar, sad mi je čak malo i hladno. Odijevam biciklističku jaknu dugih rukava i krećem dalje prema obali - cijelo vrijeme samo spust! Brzo dolazim na cestu gdje treba skrenuti lijevo prema Kraljevici, krčkom mostu i Crikvenici. Iznenađuje me frekvencija prometa na toj cesti, nisam očekivao takvu gužvu. Vozim vrlo oprezno, ali ne i polako. Na krčkom mostu je slična situacija s gustoćom prometa. Vozim uz krajnji desni rub kako ne bih ometao i usporavao promet. To zahtijeva stalnu koncentraciju i pažnju. Na to nisam navikao na dosadašnjem putu kroz Gorski kotar i ostale vrlo malo prometne ceste. Prelazim krčki most i stajem na velikom parkiralištu. Odmorim se nekoliko minuta, uživam u prizoru, gledam i snimam Rijeku i otoke. Sretan sam jer sam konačno na otoku.



Krećem dalje. Cesta je i dalje vrlo prometna, opet vozim uz krajnji desni rub ceste kako bi me ostala vozila mogla obići bez usporavanja i posebne pažnje. Frekvencija prometa je gusta sve do odvajanja za Malinsku. Tamo postoji kružni tok na kojem se putevi račvaju: dio prema Malinskoj, dio prema Krku, dio prema selima istočno od glavne ceste. Nakon toga se promet ipak malo prorjeđuje. Ipak i dalje treba ostati koncentriran jer ima uspona i spustova koji mogu biti opasni ako se nađeš na putu nekom teretnjaku koji je dovoljno širok da te ne može obići bez manevara ulijevo, a ti nisi na krajnjem desnom rubu, nego si "odlutao" metar od njega. Sunce prži, koncentracija mi je na sve nižoj razini i već sam pomalo nestrpljiv da stignem na svoje prvo odredište, grad Krk. Nakon otprilike 20 km vožnje glavnom cestom po otoku nailazim na pravu biciklističku stazu, što me čini neizmjerno sretnim. Dakle, više se ne moram naprezati i razmišljati o tome hoće li me netko pokupiti ili neće, vozim se odličnom biciklističkom stazom sve do grada Krka. Savršeno!



U poštu u Krku stižem oko 13:00. Na vrijeme s obzirom da je subota pa pošta radi samo do 14:00. Ali tamo saznajem da moje stvari još uvijek nisu stigle iz Velike Gorice!!! A ja sam imao namjeru kampirati jer je tako puno jeftinije. Sada nemam ni šator, ni vreću za spavanje pa ta ideja odmah pada u vodu budući da ću svoje stvari vjerojatno dobiti tek u ponedjeljak, dakle za dva dana. Umjesto kampiranja i jeftinog boravka na moru sada ostaje samo da pokušam pronaći što jeftiniji smještaj. I pronalazim ga u hostelu "Krk". Izuzetno jeftino. Uzimam odmah tri noćenja umjesto dva kako sam prvo namjeravao. Potpuno odustajem od ideje kampiranja jer će mi stvari stići prekasno, a i smještaj koji sam pronašao nije skup. Sad mi je čak i drago što je tako ispalo. Soba u hostelu je skromna i malena, ali meni sasvim dovoljna. Odlazim u grad da ga malo istražim. Nailazim na kineski dućan i kupujem neke osnovne stvari koje su mi sada nedostajale zbog kašnjenja poštanske službe: dvije majice kratkih rukava, kupaće gaće, ručnike. U "Konzumu" kupujem hranu i vodu. Već sam zaista gladan. Odlazim u sobu i odmaram.

Vrijeme vožnje: 03:42
Udaljenost (km): 50,8
Prosječna brzina: 13,7
Maksimalna brzina: 41,6



14.06.2009

Danas se nisam htio nikamo voziti, nego jednostavno uživati u istraživanju gradića u kojem dosad još nisam bio. Lagane šetnje po gradu Krku i rivi, fotografiranje, snimanje, kupanje i sunčanje bila je danas moja glavna preokupacija. Ima lijepih plaža, more nije prehladno, čak ni za moj pojam.









15.06.2009

Oko 09:30 preuzimam svoje stvari koje su mi stigle poštom, nažalost prekasno. Otvaram paket i iz njega uzimam ono najnužnije - traperice, mali laptop i kabel za punjenje mobilnog punjača. U paket stavljam stvari za koje smatram da mi više neće trebati tako da što više rasteretim svoj ruksak. Paket opet zamatam i šaljem natrag odakle je i stigao - u Veliku Goricu poste restante. Danas također ljenčarim, baš kao i prethodnog dana. Uz kupanje, sunčanje, šetnje gradom i čisto uživanje nailazim na savršenu kombinaciju za dalje. Utorkom se organizira ekskurzija iz Krka na Rab i Pag pa dogovaram prijevoz do Luna na Pagu za pola cijene (budući da je to pola ekskurzijskog puta). Odlično, to će mi ujedno biti ekskurzija i jednostavan prijevoz do otoka Paga.



Tijekom dana sam planirao otići do Vrbnika (cca 12 km), ali sam se toliko ulijenio da mi se baš nekako nije dalo. Poslijepodne je još počeo puhati neki vjetar pa mi je to nekako bio alibi da ne idem u Vrbnik. Ali na kupanje sam ipak otišao. Unatoč vjetru more nije previše valovito i ugodno je kupati se. Vjetar se na kraju ipak vrlo brzo smirio. Vraćam se u sobu u hostelu, malo surfam, slušam glazbu na mp3 playeru i pakiram stvari za polazak sutradan ujutro.



16.06.2009

Tovarnele - Lun - Novalja

Vozim se brodom preko Raba, u kojem se zadržavamo oko dva sata, do luke Tovarnele na otoku Pagu. Ekskurzija je zanimljiva, slikam i snimam vožnju brodom i grad Rab u kojem smo imali i turističkog vodiča.



U luci Tovarnele se odvajam od grupe i idem dalje svojim putem. Od Luna do Novalje ima 20-ak km vožnje. Cesta je pusta, možda je desetak vozila prošlo u oba smjera u tih 20 km.



Oko 16:30 stižem u Novalju. Ponovno, kao i u gradićima prije toga, uživam u šetnjama, fotografiranju i snimanju kamerom. Spušta se noć i ja se odlučujem za noćno kupanje. More je ugodno toplo, na plaži nema nikoga osim mene iako nisam predaleko od centra grada.

Vrijeme vožnje: 01:25
Udaljenost (km): 20,2
Prosječna brzina: 14,2
Maksimalna brzina: 40,9



17.06.2009

U namjeri da već sada planiram povratak kući raspitujem se može li se biciklom u katamaran koji plovi na relaciji Novalja - Rijeka. Čovjek na prodaji karata odgovara mi da ne može. Samo trajektom Žigljen - Prizna. To mi ne odgovara jer sam se htio približiti Rijeci pa istim putem natrag. No, nova situacija ima i svojih čari: barem se neću vraćati kući istim putem pa neće biti predosadno. Ponovno uživam u istraživanju grada, puno fotografiram i snimam kamerom.



Počinje lagana kišica, ali brzo i prestaje. Ponovno idem u šetnju. Biciklom odlazim u Staru Novalju da malo vidim i taj kraj. Putem uživam u pogledu na Novaljsko polje.



G. Božo, vlasnik apartmana u kojem se u Novalji nalazimo moj otac i ja, dolazi kombijem obaviti nešto. Ovdje pada nova kombinacija: budući da je i tati (koji je u Novalji već nekoliko dana) već dosta mora, odlučujemo da se svi zajedno (i moj bajk) vratimo susjedovim kombijem u Veliku Goricu. Odlično, tako neću nepotrebno izgubiti vrijeme na povratak kući biciklom. A i prognoze vremena nisu baš optimistične za iduće dane i noći. Prije dolaska g. Bože, susjeda mojih roditelja i ujedno vlasnika apartmana u Novalji, tata je ispekao odličan roštilj. Pridružuje nam se i prvi susjed. Slijedi prava veselica do kasno u noć. Djevojka tog prvog susjeda, Žarko mu je ime, zamolila me da joj pomognem oko nekih stvari na računalu jer je saznala da sam informatičar. Dok sam ja kod nje instalirao novu verziju MSN-a s kojom se dugo prije toga mučila, ova trojica su otišli u grad. Vraćaju se nacugani iako su već i prije, za vrijeme roštilja, bili pomalo "veseli".



18.06.2009

Prijepodne biciklom odlazim do trajektne luke Žigljen otkud slijedim upute kako doći do brda na kojem se nalazi "Paški trokut". To je jedan prirodni fenomen, megalitski otisak u kamenu. Trokut je istokračan, veličine 32x32x22 metara i ima oblik otiska glačala. Posjet ovom lokalitetu zahtijeva malo spretnosti u hodanju po kamenjaru jer utabane staze nema. Iako fenomen nije do kraja rasvijetljen i istražen, njegov nastanak neki povezuju s pojavom NLO-a nad cijelim paškim područjem u prošlim vremenima. Nisam to htio propustiti.



Bicikl ostavljam na kraju ceste jer dalje nema puta, može se isključivo pješice. Po tom kamenjaru se jako teško penjati, napredujem prilično sporo. Čak je pomalo i opasno jer je kamenje veliko, oštro, sklisko i labavo. Svaki korak treba dobro odmjeriti da čovjek ne slomi ili iskrene nogu. A nigdje nikoga kilometrima uokolo. Dodatnu otegotnu okolnost predstavljaju još i suhozidovi koje treba prijeći, a na mjestima su prilično visoki. Nije toliki problem popeti se na zid koliko sići na njegovu drugu stranu jer ponovno treba dobro odmjeriti gdje doskočiti bez ozljeda ili drugih neugodnih posljedica. Nakon otprilike 45 minuta konačno stižem na vrh i ugledam "Paški trokut". S vrha se, osim trokuta, pruža i odličan vidik na more sa svih strana: s jedne strane na Žigljen i cijeli dio oko Karlobaga, a s druge strane na sva mjesta oko Novalje. Budući da sam prije polaska bio dovoljno smotan da uzmem kameru, ali ne i njezinu bateriju, "Paški trokut" i ostale vidike slikam fotoaparatom.



Za uspomenu uzimam nekoliko kamenčića iz trokuta. Kad sam se počeo penjati na brdo, upržilo je najjače sunce (bilo je negdje oko podneva) pa sam oko glave omotao majicu da ne bih dobio sunčanicu ili nešto još gore. Ali me zato sunce spržilo po leđima jer su ona sada ostala bez zaštite. Silazak s brda bio je jednako težak kao i uspon na njega. Ponovno izuzetno oprezno odmjeravanje svakog koraka kako bih se vratio u Novalju u jednom komadu. Ponovno preskakanje 5 ili 6 visokih suhozidova. Ponovno prženje po najjačem suncu. Ali nije mi žao. Jer, kako sam poslije saznao, bio sam na mjestu na kojem ni trećina rođenih Novaljaca nikad nije bila. A i malo avanture ne škodi. U Novalji sam oko 15:00. Malo odmaram, odem na plažu. Vruće je pa mi godi kupanje. Opet, naravno, koristim priliku pa malo snimam i fotografiram po plaži. Vraćam se u apartman, malo prilegnem i pokrijem se. Tek sada shvaćam da mi je zapravo jako hladno. Imam laganu temperaturu i ne osjećam se dobro. To pripisujem prejakom suncu po kojem sam satima hodao i vozio bicikl. Do jutra se ne otkrivam koliko mi je hladno dok je svima ostalima vruće.



19.06.2009

Budim se oko 08:00 i osjećam se odlično. Nema više ni traga temperaturi ili osjećaju hladnoće. Odem na prvu jutarnju kavu. Malo pojedemo i pakiramo stvari za povratak kući. Utrpam bicikl u kombi i čekamo susjeda da se vrati, otišao je obaviti još neke sitnice. Plan je bio biti u 11:00 na trajektu Žigljen - Prizna, ali susjed se vraća tek oko 11:20. Odemo svi zajedno na kavu i krećemo da bismo uhvatili trajekt u 12:00. Vraćamo se u Veliku Goricu.



Ovaj post može poslužiti kao pripomoć onima koji zasad još samo prikupljaju informacije i imaju neke dileme oko toga da li poći biciklom na more ili ne. Ja sam ovaj put napravio neke početničke pogreške, ali idući put sigurno neću. Nitko ne kaže da je put lagan i jednostavan, naprotiv. Ali na pitanje isplati li se odmah odgovaram - definitivno se isplati. Ako ništa drugo, onda u svrhu testiranja vlastite psihe, volje i izdržljivosti. Prednosti ima još mnogo: voziš kad želiš, staneš kad želiš, odmaraš se kad želiš, diviš se krajoliku kojeg možda nikad ne bi ni primijetio u vožnji autom ili vlakom. Da ne spominjem pomicanje vlastitih granica i osjećaj zadovoljstva kad se odvozi neka određena etapa. Užitak je još veći kad, kao ja ovaj put, nemate zacrtanog plana i programa kojeg se treba slijepo držati, nego putem improvizirate i ad-hoc odlučujete kamo i što dalje. To je poseban osjećaj slobode, izuzetno ugodan. Odluka je prvi put uvijek teška, ali treba krenuti bez previše analize. Jer i najdulji put započinje prvim okretajem pedala. Kad se jednom krene, otvaraju se nove, neistražene i neslućene mogućnosti. Nema više straha od nepoznatog, nema više ni jučer ni sutra, samo sada. I čisto uživanje u vožnji. Nakon svega, nadam se da ću uskoro ponoviti nešto slično, možda neku sasvim drugačiju rutu.